Naime, ako SR Jugoslavija nije agresor na Hrvatsku, što se onda zapravo događalo na prostorima bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. godine? Je li Hrvatska možda bila agresor na Srbiju i Crnu Goru, je li ono što se događalo u Hrvatskoj 1991. bio građanski rat, odnosno, tko je koga napadao, a tko se branio? Čiji su topovi tukli, a tenkovi jurišali na Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Gospić, tko je razorio Vukovar, tko je odgovoran za masovne grobnice i uopće za oko 15 tisuća hrvatskih žrtava tijekom Domovinskog rata?

Tvrdnje Tužiteljstva Haaškog suda, kako za takve kvalifikacije nema dokaza, teško su prihvatljive. Kako bi trebali izgledati dokazi ako dokumenti s popisom žrtava, načinom njihova stradavanja te imenima osumnjičenika nisu dokaz? Kakvi bi stenogrami Miloševićevih razgovora s izvršiteljima velikosrpske politike u Hrvatskoj i BiH trebali biti, ako Haaškom sudu nisu zanimljivi ni oni iz kojih je razvidno tko je zapravo kontrolirao kada će se bombardirati hrvatski gradovi i koji?

Iz takvog poimanja dokaznih materijala proizlazi da su Srbija i Hrvatska agresori na BiH (iako je Vijeće sigurnosti označilo samo SRJ kao agresora), da Srbija i Crna Gora nisu poduzele agresiju na Hrvatsku, a Hrvatska je, prema optužnici protiv generala Gotovine, svoje oslobodilačke akcije poduzela s nakanom etničkog čišćenja 150 do 200 tisuća građana srpske nacionalnosti, ili, kako je jednom napisao zamjenik glavne haaške tužiteljice, »Olujom« je izvršila »agresiju na Krajinu«!

Dakle, prema Haaškom sudu, glavni krivac za ratove na prostoru bivše Jugoslavije nije velikosrpska politika i Milošević nego je, kako proizlazi, zapravo Hrvatska ta na koju pada veći dio odgovornosti. Te teze su vrlo opasne, nemaju veze sa činjenicama, ne pridonose kredibilitetu Haaškog suda, u suprotnosti su i s rezolucijama Vijeća sigurnosti, a pogotovo s onim što se odista događalo početkom devedesetih. Što Haagu još treba da bi to prestao ignorirati?