UZ NOVI ISKORAK HARISA SILAJDŽIĆA NA BOSANSKOJ POLITIČKOJ SCENI

U nekadašnjem jugoslavenskom režimu bila je jedna zanimljiva sintagma UNUTARNJI I VANJSKI NEPRIJATELJ. Naravno da je tadašnja vlast mnogo više pozornost pokazivala prema unutarnjem neprijatelju, jer to se i poslije pokazalo, vanjskih neprijatelja i nije bilo.

U sadašnjoj, sve složenijoj situaciji u BiH, opet je naglasak na unutarnjem neprijatelju jer, svima je jasno, međunarodno priznata država BiH, članica UN-a, i nema više vanjskih neprijatelja, pogotovo što su novi režimi u Zagrebu i Beogradu jasno kazali da nemaju teritorijalnih pretenzija prema BiH. U posljednje vrijeme, unutarnji neprijatelji BiH uglavnom su fiksirani: hrvatska samouprava, Hercegovačka banka, sedam vodećih rukovodilaca Hrvatskoga narodnog sabora, a u posljednje vrijeme spominje se i mostarski Aluminij. Kriminalci s ostalih prostora BiH se više ne spominju, a sve se manje govori i onima koji opstruiraju povratak izbjeglica, jer ovaj ključni problem u BiH sve manje zanima one koji imaju vlast. Dapače, još se pokazuje određeno zanimanje da se izbjeglice vrate na onu drugu stranu, ali ne i na našu.

Alijansa za demokratske promjene, u kojoj participira deset parlamentarnih stranaka, došla je na vlast s programom o promjenama sustava vladanja, što je trebalo otvoriti prozor bosanskohercegovačke budućnosti. Praktično, Alijansa i nije imala alternative, međutim, već prigodom konstituiranja nove vlasti bilo je primjetno da se veliki broj dužnosnika iz prethodne vlasti, promjenom stranačkih dresova, provukao u Alijansu, te da najjače stranke Alijanse nisu uvažile kriterije kvalitete i sposobnosti pojedinaca, kako je to bilo dogovoreno, nego su zauzele najznačajnija mjesta sa željom da preuzmu vlast.

Alijansa im je trebala biti pokriće za takovu akciju. Isto tako narušeni su i elementi nacionalne ravnopravnosti, naročito pri imenovanju Ministarskog vijeća. Naime, od šest ministarskih pozicija, tri imaju vanjsko značenje (Ministarstvo inozemnih poslova, Inozemne trgovine i Europske integracije), a tri unutarnje (Trezor, Civilni poslovi i izbjeglice), Hrvati su dobili prazan Trezor i izbjeglice u Vladi koja nema izvornih prihoda. Međutim, za ovakav raspored krivnju snose pregovarači s hrvatske strane.

Poseban hendikep Alijanse, ponavljam, koja nema alternative jest neefikasnost u borbi protiv kriminala. Elemenata nacionalne neravnopravnosti ima i u nizu drugih institucija, a posebno upečatljivo u policiji Kantona Sarajevo. Umjesto suočavanja i rješavanja bitnih problema trenutačnog stanja u BiH, u prvom redu borbe protiv onih koji ne poštuju privatno vlasništvo i opstruiraju povratak izbjeglica, posebno u Republici Srpskoj, te agresivnog nastupa protiv kriminalaca svih boja, sada se javljaju pojedinci koji su najodgovorniji za sadašnje neefikasno djelovanje Alijanse s posebnim programom o tzv. Svebosanskoj inicijativi.

Umjesto da Alijansa afirmira multietničku i sekularnu BiH kao jedino moguću državu, ova višestranačka grupacija je povukla nekoliko poteza koji su sasvim u suprotnosti s jedino mogućim ustrojem Bosne i Hercegovine. Ako su u Sarajevu imenovana 22 jednonacionalna upravna odbora državnih poduzeća i institucija, onda svaka priča o multietničnosti postaje suvišna.

Uglavnom, iz jednoga sarajevskog lista se doznaje da je Haris Silajdžić pokrenuo Svebosansku inicijativu, da se konzultacije vrše već duže vrijeme, da je u pripremi predložak teksta u čijoj izradi sudjeluje i port parol policije iz 1990. godine. Od Hrvata u pripremi tog teksta sudjeluju Ivo Komšić i Mladen Ivanković. Nema dvojbe da će tekst, zahvaljujući Muhamedu Flipoviću i Nijazu Durakoviću, biti prihvatljiv, jer bar kada je o njima riječ, oni su sigurno ljudi koji podržavaju multietničku i sekularnu BiH. Međutim, za neke druge osobe koje također rade na ovom dokumentu, to se ne može potvrditi. Zar predlagači nove Svebosanske inicijative mogu biti i oni koji su svojedobno za ambasadora BiH postavili jednog Palestinca ili neke druge ambasadore koji su tijekom aresije na BiH u svojim ambasadama izričito zahtijevali da ih građani (bez obzira na nacionalnost) pozdravljaju vjerskim pozdravima? Naravno da ne mogu, jer njima više nitko od građana koji su istinski opredijeljeni za BiH kao svoju državu ne vjeruju.

Treba jasno i glasno kazati. BiH može i mora opstati samo uz stopostotnu primjenu ravnopravnosti svih njezinih konstitutivnih naroda. Vlast u BiH mora uvažavati činjenicu da se nacionalna ravnopravnost ne može ostvariti lažnim deklaracijama, nego praktičnom demonstracijom u svakodnevnom životu. Oni koji ne žele nacionalnu ravnopravnost na teritoriju cijele zemlje, na kraju mogu završiti s apsolutnom vlašću samo na trećini teritorija BiH. Platforma Predsjedništva BiH iz svibnja 1992. godine je svakako kapitalni dokument za opstojnost BiH kao države.