Slobodna Dalmacija: 06. 09. 2001.
RAMPA ZA MRŽNJU
Piše: Davor KRILE
Gordana Dumbović uvjerena je da Srbi nisu ljudi. Gordana Dumbović, štoviše, drži da "srpski manjinci" nisu ni životinje, jer da ni životinje ne zaslužuju usporedbu s njima. Ona se kune kako nijedan "srpski Cigan" neće imati mira u Petrinji dok god je tamo živ i posljednji pravaš. Gordana Dumbović sve to
poručuje javnosti preko radijskog etera. Gordana Dumbović je dogradonačelnica Petrinje i članica HSP-a. Ona, na posljetku, kroji i svjetonazor mladih hrvatskih naraštaja; Gordana Dumbović učiteljica je u petrinjskoj osnovnoj školi.Kad je Radimir Čačić prilikom ljetnog posjeta Petrinji s Gordanom Dumbović progovorio vokabularom dostojnim Gordane Dumbović, digla se na nacionalno nesvjesnog ministra svekolika pravaška kuka i motika. Šic, marš! - ispratio je Čačić dogradonačelnicu s protokolarnog susreta s p
etrinjskim glavešinama, netom nakon njezinih velebnih doprinosa miru i međunacionalnom uvažavanju na lokalnome radiju. Paradoks Karla Poppera po kojemu se ne smije biti tolerantan prema netolerantnima time je prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti doživio praktičnu terensku primjenu. Sudeći po najavama Kriminalističke policije, ovih će dana prvi put u novijoj pravosudnoj povijesti biti primijenjen i 174. članak stavka 3. Kaznenog zakonika, u kojemu stoji da će se svatko tko javno iznosi ili pronosi zamisli o nadmoćnosti jedne rase nad drugom kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. Protiv Gordane Dumbović, naime, bit će podnesena kaznena prijava zbog poticanja rasne diskriminacije.U Republici Hrvatskoj, ruku na srce, ni ranijih godina nisu bili na snazi rasni zakoni poglavnika Antiše, ali je poznato i kako formalno antirasni zakonski okvir nije predstavljao naročitu smetnju politici koja je riganje nacionalne mržnje etablirala u prestižnu djelatnost od posebnog državnog interesa. Defilirali su medijskom scenom brojni obnašatelji vlasti crpeći pravo na mržnju iz nedostižnoga uzora memorandumsko-srpske doktrine, njihovi politički i žurnalistički sateliti predano proklinjući nacionalnu i svekoliku drugačijost; pitoreskni Liovići dičeći se podrumima u koje nemaju pristupa Srbi, psi, Židovi i žene; popovi Bakovići i pateri Lasići s anatemama svega što se ne krsti s dva prsta; plodotvorni Trusići i Merčepi s istovjetnom teorijom izgradnje međunacionalnih odnosa i njezinom praktičnom nadgradnjom...
Gordana Dumbović kao njihov ženski parnjak predstavlja tek samorazumljiv nastavak tradicijske kolajne našega narodnoga bijesa. I to iste one u koju je prvu perlu udjenuo glavom i bradom otac nacije, tvrdeći kako je sretan što mu Ankica nije, eto, ni Srpkinja ni Židovka.
Svi smo mi Gordana Dumbović! - već se sluti vika Hrvatina koji pravo na mržnju, progone i rasistička huškanja smatraju vrhunaravnim, temeljnim ljudskim pravom. A što ćemo sa srpskim pravom na mržnju, koje je mnoge ledine zasijalo nevinim kostima i u crnu boju zaogrnulo na tisuće hrvatskih domova? Što ćemo s procesuiranjem svakog pojedinačnog četničkog zločina kojemu su naši kojekakvi "dumbovićevci" prirodno pokriće i jedini legitimitet? Ništa - otpovrću magistri hrvatskoga narodnoga prava - pa Srbi ionako nisu ljudi!