Gordana Dumbović uvjerena je da Srbi nisu ljudi. Gordana Dumbović, štoviše, drži da "srpski manjinci" nisu ni životinje, jer da ni životinje ne zaslužuju usporedbu s njima. Ona se kune kako nijedan "srpski Cigan" neće imati mira u Petrinji dok god je tamo živ i posljednji pravaš. Gordana Dumbović sve to poručuje javnosti preko radijskog etera. Gordana Dumbović je dogradonačelnica Petrinje i članica HSP-a. Ona, na posljetku, kroji i svjetonazor mladih hrvatskih naraštaja; Gordana Dumbović učiteljica je u petrinjskoj osnovnoj školi.

Kad je Radimir Čačić prilikom ljetnog posjeta Petrinji s Gordanom Dumbović progovorio vokabularom dostojnim Gordane Dumbović, digla se na nacionalno nesvjesnog ministra svekolika pravaška kuka i motika. Šic, marš! - ispratio je Čačić dogradonačelnicu s protokolarnog susreta s petrinjskim glavešinama, netom nakon njezinih velebnih doprinosa miru i međunacionalnom uvažavanju na lokalnome radiju. Paradoks Karla Poppera po kojemu se ne smije biti tolerantan prema netolerantnima time je prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti doživio praktičnu terensku primjenu. Sudeći po najavama Kriminalističke policije, ovih će dana prvi put u novijoj pravosudnoj povijesti biti primijenjen i 174. članak stavka 3. Kaznenog zakonika, u kojemu stoji da će se svatko tko javno iznosi ili pronosi zamisli o nadmoćnosti jedne rase nad drugom kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. Protiv Gordane Dumbović, naime, bit će podnesena kaznena prijava zbog poticanja rasne diskriminacije.

U Republici Hrvatskoj, ruku na srce, ni ranijih godina nisu bili na snazi rasni zakoni poglavnika Antiše, ali je poznato i kako formalno antirasni zakonski okvir nije predstavljao naročitu smetnju politici koja je riganje nacionalne mržnje etablirala u prestižnu djelatnost od posebnog državnog interesa. Defilirali su medijskom scenom brojni obnašatelji vlasti crpeći pravo na mržnju iz nedostižnoga uzora memorandumsko-srpske doktrine, njihovi politički i žurnalistički sateliti predano proklinjući nacionalnu i svekoliku drugačijost; pitoreskni Liovići dičeći se podrumima u koje nemaju pristupa Srbi, psi, Židovi i žene; popovi Bakovići i pateri Lasići s anatemama svega što se ne krsti s dva prsta; plodotvorni Trusići i Merčepi s istovjetnom teorijom izgradnje međunacionalnih odnosa i njezinom praktičnom nadgradnjom...

Gordana Dumbović kao njihov ženski parnjak predstavlja tek samorazumljiv nastavak tradicijske kolajne našega narodnoga bijesa. I to iste one u koju je prvu perlu udjenuo glavom i bradom otac nacije, tvrdeći kako je sretan što mu Ankica nije, eto, ni Srpkinja ni Židovka.

Svi smo mi Gordana Dumbović! - već se sluti vika Hrvatina koji pravo na mržnju, progone i rasistička huškanja smatraju vrhunaravnim, temeljnim ljudskim pravom. A što ćemo sa srpskim pravom na mržnju, koje je mnoge ledine zasijalo nevinim kostima i u crnu boju zaogrnulo na tisuće hrvatskih domova? Što ćemo s procesuiranjem svakog pojedinačnog četničkog zločina kojemu su naši kojekakvi "dumbovićevci" prirodno pokriće i jedini legitimitet? Ništa - otpovrću magistri hrvatskoga narodnoga prava - pa Srbi ionako nisu ljudi!