U slučaju Kir, po mnogo čemu znakovitom kad je u pitanju politička pozadina zločina, ono najzanimljivije još nije rasvijetljeno; primjerice, zašto su ekstremisti HDZ-a ucjenjivali Tuđmana rascjepom unutar stranke ako odmah ne smijeni Josipa Boljkovca, tadašnjega ministra unutarnjih poslova, koji je počeo s istragom Kirova ubojstva? Smijenjen je već sljedećega jutra, a istraga je povjerena osječkom inspektoru, članu HDZ-a čiji je pretpostavljeni također bio hadezeovac. Zašto protiv policajaca koji nisu spriječili ubojicu, niti ga uhitili te su mu sutradan organizirali prijevoz do grada, nikad nije pokrenut niti disciplinski, a kamoli kazneni postupak? Stvari bi bile jasnije kada bi Ivan Vekić, koji se tek nadao ministarskome mjestu, objasnio zašto je 1. srpnja 1991. došao u Policijsku upravu, s kime je ondje i o čemu razgovarao u uredu ubijenoga načelnika.

Istraga o najmanje devet leševa pronađenih u Dravi početkom 1992., naprasno je prekinuta naredbom pristiglom od tada visokoga državnoga dužnosnika, proslijeđenom preko lokalnoga vojnoga tužiteljstva. Svjedočenje jedinoga preživjeloga, teško ranjenoga Radoslava Ratkovića ovih se dana ponovno našlo na stolu županljskoga državnoga odvjetnika, Miroslava Jukića, koji nas uvjerava da se na tome slučaju i dalje radi. Ratković, međutim, nije rekao dovoljno da bi se egzekutore identificiralo, no naveo je da je priveden u improvizirani zatvor u Dubrovačkoj ulici, ispitivan o nekim sumještanima iz Tenje i odveden na likvidaciju kod Bastiona u Tvrđi. Da se htjelo, dosad se već moglo utvrditi koja je jedinica bila ondje smještena i kome je odgovarala.

Sličnih je mjesta za privođenje i ispitivanje civila bilo još, no nismo dobili potvrdu da se i odande odvodilo na likvidaciju. Osijekom se šaptalo da nakon ubojstava egzekutori odlaze jednome svećeniku na ispovijed i dobivaju razrješenje grijeha uz primjeren broj Očenaša.

Prije nego što je prošle godine razriješen, predsjednik Županijskoga suda u Osijeku, Petar Kljajić javno je optužio Branimira Glavaša da je po njegovu naređenju pretučen i ubijen jedan osječki Srbin te da policija nikad nije obradila taj slučaj jer njezinu načelniku Dubravku Jezerčiću nije stalo da se to istraži. KIjajić je pogrešno naveo ime i mjesto prebivališta žrtve, no novinarska istraga pokazala je da je riječ o Čedomiru Vučkoviću iz Osijeka, čiji je leš pronađen u dvorištu tadašnjega kriznoga štaba, gdje je u atomskome skloništu Glavaš boravio.

Ostalo je nerazjašnjeno kako se leš ondje pojavio. Stražari su tvrdili da je banuo iz sjene, pa su ga propucali, a Robert Pauletić u ST-u tada je napisao da je riječ o atentatoru koji je u posljednji trenutak spriječen u pokušaju da ubije Glavaša. Kako je glavni urednik ST-a Marinko Božić u to vrijeme bjesnio što još nema niti jednu fotografiju ubijenoga četnika, nije isključeno da je propucavanje već ubijenoga čovjeka i njegovo dopremanje pod Glavaševe prozore inscenirano za još jedan ST-ov turboekskluzivitet. Božić je prije toga Glavašu donirao znatnu svotu novca za potrebe obrane, pa je to mogla biti i gesta zahvale.

Kako je Glavaš, kao prvi čovjek obrane Osijeka, oružje nabavljao uglavnom besplatno iz Zagreba, Mate Šabić Šaban i njegovi borci na južnim crtama obrane bili su ogorčeni što ga iz Stožera za obranu grada nisu dobivali, nego su ga morali skupo plaćati. To je pogoršalo ionako loše odnose njih dvojice, pa je Šaban, bijesan na Glavaša, govorio da će ga likvidirati. Na Jugu 2 pripremali su i masovan prelazak ljudi u HNS i teatralno paljenje iskaznica HDZ-a na lomači. Kako je SZUP prisluškivao Šabana i njegove ljude, Glavaš je kao šef obrane grada upozoren na opasnost koja mu prijeti. Je li zbog toga ili iz nekoga drugoga razloga, u ožujku 1992.g Šaban je ubijen pred kafićem, policijski punkt u blizini te je večeri povučen, svjedoka nije bilo, a oni koji su radili na istrazi tvrde da je obustavljena političkom intervencijom. U tajnome izvješću MUP-a proslijeđenom vrhu Sabora, navodi se identitet ubojice te kako je po izravnoj zapovijedi Gojka Šuška sljedećega dana unaprijeđen u pukovnika i prekomandiran za lokalnoga zapovjednika vojne policije u drugome dijelu zemlje. U izvješću SZUP-a o Šabanovu ubojstvu Branimir Glavaš naveden je kao peti osumnjičeni. Iako je izvješće bilo označeno visokim stupnjem tajnosti, on je odmah saznao za njegov sadržaj i žestoko napao čelnike osječkoga SZUP-a i PU. To je dovelo do teškoća, pa su Šušak i Jarnjak došli u Osijek i sastali se s lokalnom vrhuškom, što je završilo naprasnom smjenom načelnika SZUP-a i PU.

O tome kakva je klima vladala u to vrijeme u Osijeku, govori i primjer generala Josipa Lucića koji je zamijenio Karla Gorinšeka na čelu Operativne zone. Lucić je ubrzo, strahujući od atentata, tražio zaštitu policijskih specijalaca iz Zagreba koje je vodio prije prelaska u vojsku, a u Hotelu Central gdje je boravio, zabranio je da se na njegovu katu izdaju sobe i ispred svoje postavio stalno osiguranje. Potom je prešao u dvadesetak kilometara udaljene Bizovačke toplice gdje se osjećao sigurnije i svakoga dana putovao u Osijek na radno mjesto. Nakon kratkog ratnog staža u Slavoniji razriješen je dužnosti na vlastiti zahtjev i vraćen u Zagreb.