Mnoga glava u Hercegovini i Hrvatskoj trenutačno strahuje od predstojećeg haaškoga procesa Mladenu Naletiliću Tuti: u galeriji likova koji drhte od straha vidimo lica Jadranka Prlića, Vladimira Šoljića, Pere Markovića, Ivana Bendera, Bože Rajića, Ive Lučića i još nekolicine dužnosnika hrvatske paradržavice u Bosni. S ove, pak, strane hrvatsko-bosanske granice od Tutinih iskaza u Haagu ponajviše strahuje čovjek kojemu je ime Miroslav Tuđman. Čini se, uostalom, da je smisao aktualnoga haaškog procesa gospodaru rata s Ciganskoga brda (a i Vinku Martinoviću Šteli, također) upravo u tome da međunarodni sud pokuša utvrditi ulogu moćnih pojedinaca iz Zagreba u hercegovačkim ratnim zbivanjima. Zašto baš Miroslav Tuđman, višegodišnji šef Hrvatske izvještajne službe, ima najviše razloga strahovati od onoga što bi u sudnici haaškoga tribunala mogao zboriti Mladen Naletilić?

PRIČA NAS VRAĆA u godinu 1993.: sredinom te godine u Kiseljaku i Varešu Ivica je Rajić, srednjobosanski ratni kabadahija čije lice krasi Interpolovu tjeralicu, dao smaknuti nekoliko agenata hercegovačke ispostave HIS-a. Nesretni su agenti u spomenuta mjesta otišli po naredbi šefa HIS-a za Hercegovinu Ive Lučića (inače, dugogodišnjeg intimusa Miroslava Tuđmana), a sa zadatkom da prikupe dokaze o tome kako je Rajić organizirao vlastiti švercerski lanac prema srpskim položajima uokolo Sarajeva. Budući da je Ivica Rajić bio dugogodišnji Tutin štićenik, zapovjednik širokobriješke "Kažnjeničke bojne", Rajićeva je zlodjela proglasio malne patriotskim činom najvišeg stupnja: kako bi demonstrirao svoju privrženost kiseljačkom ratnom bossu, Tuta se svakodnevno pojavljivao u mostarskoj sudnici tokom suđenja Rajiću i njegovim kompanjonima. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga za oslobađajuću presudu zločinačkoj družini iz centralne Bosne.

Opisana storija iz 1993. predstavljala je tek nastavak privatnoga rata između Naletilića i Lučića, rata koji je počeo sredinom 1992. godine. Rat je izbio zbog toga što je Ljubušak Lučić - čovjek iz jedne od najbogatijih hercegovačkih familija i tadašnji pomoćnik hercegbosanskog ministra obrane za sigurnost - odbio priznati prevlast širokobriješke "Kažnjeničke bojne" u čitavoj Hercegovini. Priča iz 1993. bila je, međutim, i uvertira u ono što će se zbiti 1995.: po naredbi Miroslava Tuđmana agenti Ive Lučića počeli su, na području od Kiseljaka do Širokoga Brijega, provoditi akciju "Pauk", čiji je službeni cilj bio obračun s kriminalcima unutar HVO-a. Neslužbeno, cilj je bio obračunati se ponajprije s Ivicom Rajićem i Mladenom Naletilićem. Tuta je preko svojih obavještajnih veza saznao što mu se sprema i tko mu radi o glavi: poslije toga počeo je govoriti da "neće članovi dviju lopovskih obitelji (Tuđman i Lučić, op. a.) provoditi hajku protiv hrvatskih vitezova".

Naletilić je Lučićeve smatrao lopovima, jer su enormno bogatstvo stekli u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata: jedno su vrijeme, naime, bili vlasnici osiguravajuće tvrtke Euroherc, a trenutačno u vlasništvu imaju mostarsku Auro banku. Isto tako, raspolagao je i podacima o bogatstvu familije Tuđman. I jednima i drugima Tuta nije mogao oprostiti bogatstvo stečeno u ratno vrijeme bez da su i dana proveli na ratištu. Još bi im on to i oprostio da mu nisu počeli raditi o glavi: nakon toga se zakleo da će im se kad-tad osvetiti (u ono malo novinskih istupa Lučića je označavao glavnim hercegovačkim kriminalcem), a zbog stavova o Miroslavu Tuđmanu došao je u sukob sa svojim dugogodišnjim zaštitnikom Gojkom Šuškom. Ministar obrane nije ga htio zaštiti od Tuđman-Lučićeva progona, što je završio Tutinim hapšenjem u veljači 1997.: prijateljstvo između dvojice zemljaka i ratnih drugova tu je bilo gotovo.