ZAGREB, 7. rujna - Uoči jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora, za koje već sad možemo reći da će biti vrlo burno, njegov predsjednik i čelnik HSS-a Zlatko Tomčić, sudeći prema mirnoći, dobro se pripremio.

- To je dobar potez. Dobar je iz vrlo jednostavnog razloga, jer su sadašnje raspoloženje i pogledi u pojedinim strankama i grupama zastupnika takvi da bismo vrlo teško postigli dvotrećinsku većinu u Saboru. Vjerojatno se moglo dogoditi da na saborskom Odboru za vanjsku politiku prođe, ali da ne dobije dvotrećinsku većinu na ratifikaciji. Znači, bili bismo na početku. Na ovaj način smo postigli dvije stvari - poštujemo saborsku deklaraciju iz ožujka 1999. godine, koja obvezuje Vladu da ga, prije konačnog potpisa sporazuma, da na potvrdu Hrvatskom saboru, a na taj način smo dobili vremena za daljnje konzultacije i usklađenje. Treba uvažiti i činjenicu da je i Hrvatskoj i Sloveniji potreban ovaj ugovor. Potreban radi toga da dokažemo da u Europi možemo sami rješavati te probleme. Iskreno, neće to biti lako, jer postoji nekoliko pitanja, posebno na moru, o kojima treba detaljno razgovarati i dati argumente za rješenja. Iz razumljivih razloga nema smisla danas razgovarati o nekim detaljima, jer ovaj paket ulazi u redovitu saborsku proceduru, a to znači da će ga razmatrati svi zainteresirani odbori i Odbor za vanjsku politiku, kao i da će se na plenarnoj sjednici o njemu glasovati. Dobije li natpolovičnu većinu, tada će ga premijer Račan potpisati.

- Posve je jasno da za ratifikaciju ovog ugovora treba dvotrećinska većina. Tu nema nikakve dvojbe, Ustav je posve jasan. Ali, sve ovo što sam do sada rekao odnosi se na prethodno odlučivanje hoće li ugovor biti potpisan, dakle, premijer Račan neće potpisati bez natpolovične odluke Sabora. Na to nas obvezuje deklaracija koju sam spomenuo. Možemo razgovarati o tome treba li tu deklaraciju doslovce primjenjivati ili ne, s obzirom na zakon ili Ustav. Dakako da dva premijera mogu o svemu razgovarati, mogu se o svemu dogovoriti, ali jedan i drugi moraju voditi računa da takav sporazum mora dobiti ratifikaciju u dva parlamenta. Ne bih rekao da nitko ništa nije znao. Znam da su u radu sudjelovali stručnjaci, znam da smo mi u petorici bili povremeno informirani o tijeku događaja. No, jesu li te informacije bile dovoljne svakog momenta, jesu li bile dovoljno detaljne, jesu li bile prisutne karte osim teksta i tako dalje, to je drugo pitanje. I zato nam treba vrijeme da pokušamo izaći iz situacije u kojoj smo se našli.

- Prije svega moramo konstatirati da ova Vlada i ova koalicija čvrsto polazi od dva stajališta. Da se u socijalne transfere može potrošiti samo onaj novac koji je stvoren u gospodarstvu i završio u državnom proračunu i koji iz državnog proračuna pripada socijalnim i ostalim transferima o kojima govorimo u ovom paketu. To je prva pretpostavka. Dakle, potrošiti onoliko koliko ima. Druga pretpostavka je da tako raspoloživa sredstva budu pravedno raspoređena. Pa sad idemo vidjeti zašto uopće trebamo raditi socijalnu reformu. Čitav niz zakona koji je zadnjih nekoliko godina vrlo neselektivno, vrlo nekritički donesen, stvorio je prije svega tolike obaveze za državni proračun koji je jednostavno u potpunom neskladu s onom prvom temeljnom pretpostavkom o kojoj sam govorio. Stvorene su obaveze za državni proračun veće nego što ih on može izdržati. Druga stvar, neselektivnim pristupom, parcijalnim usvajanjem pojedinih zakona, stvorena su prava u pojedinim kategorijama stanovništva koja su u potpunom neskladu s pravima drugih. Ja ću vam samo jedan primjer dati. Ljudi koji su bili zajedno u istom rovu, koji su trpjeli iste ratne nedaće, iste probleme... danas imaju po tri, četiri puta različita prava. Konkretno govorim o pravima vojnika iz gardijskih brigada i tzv. običnih postrojbi. Dakako da je u ono vrijeme postojala različita naknada za njihov angažman, ali mislim da se ono što su i jedni i drugi dali u stvaranju ove države ne razlikuje mnogo, bez obzira je li čovjek bio pripadnik gardijske brigade ili obične postrojbe. A današnja prava su nekoliko puta različita.

- U prvih šest mjeseci zaposlene žene će imati svoj prosjek, dakle, bit će u direktnoj ovisnosti o tome na kakvom radnom mjestu su bile i kakve su davale doprinose na tom radnom mjestu i, na kraju, koliko su zarađivale. Nemojmo zaboraviti da najveći dio zemalja u Europi ima znatno kraće rokove od šest mjeseci. Drugih šest mjeseci će imati 1600 kuna, što smatram, s obzirom da je uvriježeni standard do šest mjeseci bolovanja, da je ovo ipak jedna kvaliteta u odnosu na ostala rješenja. Dakle, zaposlena majka može sa svojom bebom biti godinu dana. Potpuna novost je u porodiljnim naknadama za nezaposlene majke koje nisu imale nikakvu naknadu, sada će imati pravo u prvih šest mjeseci na 900 kuna.

- Ne mislim da je zahvalna uloga današnje vlasti. Mi to naprosto moramo napraviti iz onih razloga o kojima sam malo prije govorio. Dakako, vremenski gledano, prihvatljivost HDZ-a u javnosti je padala i pokušavala je biti kompenzirana različitim rješenjima koja bi tu političku prihvatljivost podigla. Da je HDZ ostao još nekoliko godina na vlasti, vjerojatno bi se dogodilo da bi situacija u socijalnim transferima bila daleko gora, vjerojatno i na drugim područjima života. Dakle, negdje moramo stati. Ovoj vlasti nije nimalo ugodno, nije nimalo politički i produktivno raditi ovo što radi, ali s aspekta političke odgovornosti, mi to moramo napraviti jer smo svjesni da tog novca koliko je prava stvoreno, naprosto nema. I na taj način preuzimamo obavezu. Ako to javnost razumije, onda će nam dati dalje podršku, ako ne razumije, mi moramo otići. Ali se jednom mora shvatiti da u ovoj državi nema novca za sva stvorena prava. Da se ova država mora posvetiti vlastitom razvoju i otklanjanju vlastitih slabosti. To nije radila prethodna vlast, sad smo zakasnili i mi, objektivno govoreći jednim dijelom zbog toga što nam dijelovi pravosuđa ne funkcioniraju pa su svi ti marifetluci, recimo, prema obavezama prema državi, zapravo završili kao nekakvi prekršaji koji su najčešće zastarijevali, itd. Mi radimo u najboljoj namjeri. Ako to javnost neće razumjeti i mi ćemo otići kao i ovi prethodni, ali država neće moći egzistirati na svim stečenim pravima, bez obzira tko bi došao na vlast.

- Dakako da sam zadovoljan jer je to moja vlada, to je Vlada ove koalicije, dakako da ja kao član ove koalicije tu Vladu i moram i želim, pa i iz uvjerenja, podržavam. Ali, dakako, to ne znači da smo idealni. I mi smo napravili niz pogrešaka, i mi smo neke stvari presporo rješavali. Smatram da je Vladi potrebna nova brzina, snaga, kreativnost, nova impulzivnost, dakako govorim o rekonstrukciji Vlade. Ali dakako da ja ne trebam govoriti o kadrovskim rješenjima, o tome mora govoriti predsjednik Vlade. Hoće li se on na to odlučiti ili neće, to je njegova stvar. Ali, nema dvojbe da, kad ja govorim o rekonstrukciji Vlade, ne govorim isključivo o dva, tri ili pet ministara, o tome treba li Hrvatska treba imati 13 ili 18 ministarstava. Još nemamo dovoljno jak sustav koji automatski funkcionira i na svim razinama može dati brza i učinkovita rješenja. Na primjer, često se događa da se, ako nema ministra, procesi blokiraju, pa ni Vlada ni Sabor nisu dobro servisirani. Sustav mora biti propulzivniji. Druga stvar je kako Vladu politički servisira koordinacija pet stranaka. Ni tu nismo do kraja izgradili sustav. Mi moramo Vladi davati političku snagu, ali ne uvijek, nego onda kad procijenimo da je to potrebno. Kad kritiziram Vladu, ne činim to da bih je destabilizirao, već da bih je učvrstio.

- Ne mislim da je kaotično, ali ono je prije svega gospodarski, a tako i socijalno, loše. Naše želje su veće. Mi smo naslijedili teško stanje, ali je za nas ozbiljno pitanje zašto ga nismo popravili. Ovu Vladu se ne može pitati zašto je stanje gospodarstva i socijale takvo, već zašto za godinu i pol nije učinila nešto da to stanje popravi. Previše često smo trošili energiju na pitanja od kojih se ne živi, to je bilo i u Saboru, a i Vlada se često time bavi. I poneki mediji zlonamjerno komentiraju situaciju u državi i stječe se dojam da u državi ništa ne valja. Stanje u državi se ne može popraviti niti permanentnim promjenama vlasti. Dio nas u vlasti vjerojatno bi bio zadovoljan da iz nje odemo, pa neka dođu drugi i pokažu da su sad odjednom sposobni, iako u deset godina nisu vukli dobre poteze. Postoje objektivne naznake da država izlazi iz recesije, stopa nezaposlenosti pada, produktivnost raste, turistička je sezona bila dobra, naplata poreznih obveza je sve veća, kapitalni radovi nisu stopirani, ali to sve nije dovoljno. Ova Vlada mora upotrijebiti sva svoja znanja i autoritet i angažirati svu hrvatsku pamet u ministarstvima i institucijama da sve te relativno pogodne okolnosti pretočimo u snažan gospodarski zamah. Ako bude tako, onda se jeseni ne bojim, ali svaki političar koji bi rekao da se ne boji socijalnih nemira, bio bi neozbiljan. No, ako većina Hrvata misli da treba ići na izvanredne izbore, onda ćemo ići. Moj politički stav je da su oni ovog trenutka za Hrvatsku nepotrebni, jer se ne mogu očekivati ni bitno drugačiji izborni rezultati. Potrošilo bi se vrijeme, novac, startali bi ispočetka, a za to bi vrijeme neki vlakovi otišli.

- Ne bih se složio da je nebitno je li IDS u vlasti ili nije. Projekt smo započeli zajedno i bilo bi dobro da smo ga mogli završiti zajedno. Za mene je šteta da je IDS izašao iz Vlade zbog slabljenja koalicije, ali zbog onoga zbog čega su izašli ne mogu se u Vladu ni vratiti. Tako dugo dok uistinu imaju takav stav prema Statutu Istarske županije. Oni žele podcijeniti hrvatske zakone i javnost i uvjeriti nas da Istra mora biti dvojezična na cijelom području, kao što žele stvoriti nekakvu mladu istrijansku naciju. Dobro je da ovakav IDS nije u Vladi. A. L.

- Bio sam revoltiran načinom na koji su neki dužnosnici HT-a, a posebno njihovi glasnogovornici, dokazivali hrvatskoj javnosti da je bedasta i da ne razumije ništa. Da će im zapravo biti bolje plaćati više telefonske račune nego dosad. Posebno me iziritirala izjava da će »hrvatski građani plaćati "samo" 24 posto veće račune«. To pokazuje socijalnu neosjetljivost i neodgovornost tvrtke u državnom vlasništvu. Studirao sam tu problematiku i ustanovio da vjerojatno postoji čitav niz negativnosti u tom procesu retarifiranja i da nije baš potpuno u skladu sa zakonima i s preporukama EU-a. Imam razloga posumnjati u nezakonitost nekih postupaka.