Desetljećima uvriježeno zatvaranje očiju vlasti na škakljivije slučajeve kriminala teško je izmijeniti preko noći. Možda to najbolje ilustrira izjava ministra obrane Joze Radoša koji kaže da mu se "umirovljenje časnika za koje se sumnja da su lažni invalidi čini elegantnim rješenjem"! Ministar čak misli da to otvara mogućnosti pravnog sankcioniranja, kao da se zaista časnici mogu procesuirati tek kad budu umirovljeni. Kad vlast sumnje gura pod tepih, za upletene to, vidjeli smo proteklih godina, uglavnom ima poželjan ishod - povlačenja na neku drugu dužnost, manje istaknutu, ali po mogućnosti dobro plaćenu. Mnogi "junaci" brojnih novinskih priča o kriminalu, ratnom i gospodarskom, i danas su slobodni, iako nikada zaista oslobođeni sumnje.

I dok je kod gospodarskog kriminala stav većine od početka jasan, jer za pljačkaše u pretvorbi mnogi bi rado prijeki sud, u slučaju ratnih zločina neki su i u sebi bili podijeljeni. Ovih dana, nakon uhićenja bivših vojnika osumnjičenih da su ubili dvoje staraca, jednog zarobljenika i jednog civila, većina glasova prigovara policiji i pravosuđu: Što ste radili punih šest godina? Tako govore i oni koji su imali sasvim oprečan stav kad su se prije godinu dana Gospićani, zbog uhićenja Norca i Oreškovića, vezivali u lance. Možda razlika nastaje samo zbog toga što je prvo bila riječ o poznatim imenima, a sada o nepoznatim bivšim vojnicima. Ili ipak sazrijeva spremnost da se, kad postoji zločin i osumnjičeni, pravosuđu prepusti pitanje krivnje ili nevinosti, pa bio u pitanju i vojnik.

Sve bi, naravno, bilo posve drugačije da je zločin odmah kažnjen, ne bi bilo rasprava o časti branitelja ni ugledu rata, a još bolje bi bilo da je spriječen i ostao zaista na mjeri pojedinačnog incidenta. Zašto je toliko počinitelja ostalo tolike godine nepoznato? Zato što je zločin netko naredio, ili zato što policija ili pravosuđe svoj posao nisu odradili? Pod pritiskom haaških optužnica, možda se i to pitanje razjasni. Zasad postoje tek indicije da se policija sprema otvoriti i progon osoba iz raznih dijelova bivše vlasti koje su nastojale zločine prikriti.

Je li se moglo spriječiti da nakon "Oluje" zavlada takvo bezvlađe u kojemu se i pljačkalo, palilo, ubijalo? Samo prijavljenih osoba za krađe bilo je gotovo 4000, a koliko je neprijavljenih? Puno je manje otkrivenih palikuća, samo 27, dok promatrači UN-a bilježe 22.000 zapaljenih kuća. Za ubojstva je prijavljeno 27 osoba, iako je, prema izvještajima nevladinih organizacija, civilnih žrtava deset ili dvadeset puta više. Zanimljivo je da su, osim u Karinu, pravoslavne crkve uglavnom ostale pošteđene.

Mnoga svjedočenja bilježi HHO. Karakteristična je obrana vojnika koji je ubio 65-godišnju staricu. Branio se da je imala ruku ispod pregače, pa je mislio da ima pištolj, no, pištolja nije bilo. Oslobođen je krivnje. Zbog priča o naoružanim staricama dugo se činilo da ubojstava nenaoružanih civila i nije bilo. Prije tri godine u HHO-u je govorio i jedan od vojnika koji je sudjelovao u oslobađanju Knina, koji je obilazio dvije starice i donosio im hranu. "Nađem ja te dvije starice, sirotinja, ustrašene. Kažem im da se ne boje, da nije istina da smo mi ustaše i da im nitko ništa neće. Dođem sutradan i donesem im hrane, i tako nekoliko dana. Jednog jutra one se ne pokazuju. Ja unutra, a one mrtve... Poludio sam, znao sam tko je to napravio. Sretnem tu budalu, a on se ceri. Rekao sam mu da me se kloni, jer ću ga prijaviti ili sam ubiti" - ispričao je osloboditelj Knina 1998. godine, a još i tada je mislio da nije vrijeme da govori o svemu što se događalo nakon što je među prvima ušao u Knin.

Je li došlo vrijeme da takvim svjedocima pomogne i policija i pravosuđe? "Ubojstva, krađe i prijetnje se nastavljaju, iako u manjem broju nego prošle godine i Vlada se ne trudi dovoljno da pronađe, istraži i kazni odgovorne. Puno slučajeva iz 1995. godine, u kojima su žrtve Srbi, ostaju neriješeni." - izvještava State Department o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj 1996. godine. Nije, dakle, samo HHO izvještavao o tome što se događalo. U to vrijeme agencije javljaju i o izvještaju glavnog tajnika UN-a prema kojemu je "ubijeno najmanje 230 srpskih civila, a preostali su izvrgnuti paležu, pljačkanju i uznemiravanju od strane Hrvatske vojske i drugih skupina". Odmah nakon "Oluje", 24. kolovoza 1995. godine, reagirao je i njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel. "Pljačkanje i razaranje u Krajini naškodit će odnosima Zagreba s Njemačkom i Zapadnom Europom" - upozorio je Kinkel tada Matu Granića.

Elegantnog rješenja po receptu ministra Radoša u ovom slučaju očito nema, iako se ne može reći da se vlast nije trudila zaobići najteža pitanja što je duže mogla. Uhićenje Tihomira Oreškovića i generala Mirka Norca izazvalo je prosvjede i dalo "štofa" i oporbi, no novih uhićenja više nije bilo. Deset mjeseci nakon toga stižu i optužnice protiv Ademija i Gotovine. Bivša je vlast pokušavala, po savjetima dobro plaćenih stranih odvjetnika, odbaciti svaku mogućnost da Haaški sud bude nadležan i za Oluju, premijer Račan šalje tajna pisma Carli del Ponte, no ništa od toga nije pomoglo. Uz sve prigovore Haaškom sudu, prijetnja haaškim optužnicama možda zaista urodi rasvjetljavanjem barem većeg dijela toga što baca sjenu na oslobađanje zemlje. Šteta je možda što nema nekog međunarodnog suda i za gospodarski kriminal...