"Iz raskoraka između obećanja i ostvarenja rađaju se društvene frustracije, dolazi do polarizacije između onih koji imaju i onih koji nemaju. Većini ljudi je, naime, svejedno kako će izgledati politička elita - hoće li nositi naušnicu i koji će auto voziti - oni su zainteresirani za poboljšanje općih prilika u društvu, za bolji život svakog pojedinca i za uređenje države po mjerilima zapadnih društava", kaže dr. Milardović.

Na pitanje otkud onda dojam da su upravo ideološka pitanja ona oko kojih su Hrvati tako jako posvađani, "Vjesnikov" sugovornik odgovara:

- Takav se dojam dobiva zato što s jedne strane svjedočimo nemoći vladajuće elite da osigura građanima bolji život, dok su s druge strane oni koji žele doći na vlast i koji imaju svoju ideološku retoriku. Radi se, u biti, o jednom tipu ideološkog rata.

Ne treba zanemariti ni sukob koji proizlazi iz oblika organizacije države. Hrvatska je, po Ustavu, jedinstvena i nedjeljiva država. Tamo gdje su sustavi tako strukturirani - kao u Francuskoj, dijelom u Velikoj Britaniji, donedavno u Belgiji, pa i u Italiji i Španjolskoj - u njima je bila normalna polarizacija između središta i periferije. Taj sukob onda proizvodi regionalističke stranke ili pokrete čiji se intenzitet, u smislu njihovih zahtjeva, smanjivao ili povećavao, ovisno o stupnju ovlasti koje su dobile neke regije u pojedinim državama.

- Proces prijelaza iz nedemokratskih u demokratske oblike vladavine podrazumijeva i uspostavljanje tržišnoga gospodarstva. Hrvatska mora odlučiti hoće li se razvijati po konceptu američkog divljeg kapitalizma, ili će se prikloniti konceptu europskog kapitalizma tzv. rajnskog tipa, po uzoru na Njemačku, možda Švedsku, koji je socijalno osjetljiviji na one slojeve društva koji su iznimno pogođeni tranzicijom, privatizacijom i pretvorbom, u našem slučaju i ratom.

- Naša se socijaldemokracija pokušava igrati modela tzv. trećeg puta. Pritom zaboravlja da je taj model proizveden u društvima blagostanja, a ne u društvima u tranziciji, da je nositelj tog modela na Zapadu razvijena socijaldemokracija, a ne "onomatopeja socijaldemokracije", odnosno reformirane komunističke stranke u tranzicijskim zemljama.

- Politička elita na vlasti je neučinkovita. Svakog građanina zanima učinak. Kao što je proizvod neke tvornice namještaja - namještaj, tako je proizvod vladajuće elite - dobar život građana. Ali, kod nas se još nije uvriježila politička kultura prema kojoj vladajuća garnitura mora odstupiti ako nema proizvoda. A što se koalicijske vlasti tiče, ona poprima nedemokratski oblik. Ako je, naime, to koalicija pet stranaka, onda ona tako mora i funkcionirati. A to znači da postoji koalicijski sporazum, to je onda biznis u kojem, bez obzira što je neka stranka jača a druga slabija, ne može jedan čovjek koncentrirati svu moć, svu vlast.

Zašto smo onda išli u tolike ustavne promjene? Zar zato da se polupredsjednički sustav, a u biti predsjednički, samo formalno pretvori u sustav parlamentarne demokracije? Institucija predsjednika države je potpuno obezvrijeđena, Predsjednik je sveden na fikus kojem premijer krajem godine dodjeljuje mrvice da bi mogao preživjeti! A s druge se strane sustav parlamentarne demokracije sada temelji na koaliciji u kojoj je jedan čovjek, premijer Račan, prigrabio svu vlast. U čemu je onda razlika između pokojnog predsjednika Tuđmana, koji je kritiziran zato što je u polupredsjedničkom sustavu prigrabio svu vlast, i Račana koji je pod okriljem parlamentarne demokracije učinio to isto, pa praktički imamo kancelarski sustav?

Zato i dolazi do sukoba u koaliciji, zato i dolazi do sukoba između Predsjednika i premijera, a od nas se traži da se svrstavamo uz jednoga ili drugoga. Ma, koga briga i za Predsjednika i za "kancelara"! Oni za mene, kao ni ja za njih, ne predstavljaju ništa ako ne proizvode nešto. A što proizvodi Mesić, što proizvodi Račan? Mene zanima samo princip učinka!

Ta je ponuda istodobno ambivalentna - dvije vladajuće stranke žele se nametnuti kao alternativa vladajućoj koaliciji u nekoj budućoj vlasti! To samo potvrđuje moju tezu o koncentraciji vlasti u "kancelarovim" rukama. Jer, da je bivša šestorka bila kompaktna, zašto bi Jakovčić napuštao takvu vlast i Vladu, zašto bi sad Vesna Pusić zagovarala novu koaliciju s oporbenom strankom, a trenutno je na vlasti? Zašto netko tko vlada želi sebi biti alternativa? Pomalo shizofrena situacija, pa i politički patološka. A hoće li to dovesti do prijevremenih izbora? Oni jesu skupi, ali ako garnitura na vlasti ne može riješiti društvene probleme, onda se oni po definiciji razrješavaju na izborima, ili prijevremenim ili redovnim.

- Kad bi to bilo točno, onda bi to značilo da u SDP-u postoje i tzv. menjševici, koji bi trebali biti socijaldemokratski usmjereni. Vodstvo na Iblerovu trgu, od kojih mnoge poznajem, sigurno nije boljševičko. Ono što je problem SDP-a, to je put od njihove usmjerenosti do realizacije socijaldemokratskog programa. Tu su oni u procjepu. A jesu li niže organizacijske razine u toj stranci konzervativne u boljševičkom smislu moglo bi se razgovarati tek nakon istraživanja o stavovima stranačkog članstva na nižim razinama.

- Tko je taj pojedinac u petorci, koja je to stranka u koaliciji, koji je to ekspertni tim unutar vladajućih koji može reći - ova je politička skupina demokratska, a ona nije? To spada u područje sotonizacije. Uostalom, zna se što su atributi nedemokratičnosti. Ako neka politička grupa zagovara nasilje ili ga prakticira, ona prema našem Ustavu mora biti odstranjena iz političkog života, kao što je to bio slučaj u nekim zapadnoeuropskim zemljama.