Ovdje se, naime, zna da je zajednički koncept za tzv. Zapadni Balkan odavno strateški pravac berlinske (i bruxelleske) vanjske politike. U Berlinu je između stranaka vladajućih i oporbe gotovo postignut konsenzus (na čemu se intenzivno radi i u Bruxellesu i u drugim eu-metropolama) oko stvaranja jedne asocijacije u jugoistočnoj Europi, koju Kršćansko-demokratska unija (CDU) naziva "jugoistočno-europskom unijom" (JEU). Uostalom, u njemačkim političkim analizama odavno egzistira termin za projekt o budućnosti zemalja jugoistočne Europe ("balkanski pacijent") koji se zove "balkanska ekonomska zajednica".

Balkanska ekonomska zajednica uobličena je prema modelu Europske unije, "kako bi se otklonio rat i ponovno našla stabilnost" - tako je obrazloženje politike eu-diplomacije koja se je kreirala i u Berlinu. Fischerova "operacija" (koja je najvjerojatnije usuglašena s Francuzima) predviđa u tom pravcu u prvom koraku veliku ministarsku konferenciju na kojoj bi se utvrdio princip nepromjenjivosti granica i prava manjina, u drugom koraku predviđa se utvrđivanje regionalnog pristupa, a u trećem koraku "zajedničko tržište balkanske unije".

Glavni instrument (i opravdanje) za nove asocijacije na Balkanu su nacionalne manjine. To je očito na primjeru korištenja tog instrumenta preko albanske manjine u Makedoniji, u suparništvu SAD-a i Europske unije. Da će se taj instrument i dalje koristiti kao argument za uređenje odnosa na Balkanu, očito je iz izjave ministra Fischera u kojoj tvrdi da u jugoistočnoj Europi nisu problem odnosi između država nego "odnosi između etničkih grupa, koje vlade ne mogu riješiti". U potrazi za rješenjem koje bi izbjeglo "sudar između teritorijalnog integriteta i težnji nacionalnih manjina", njemački vicekancelar vidi "evolucijski regionalni proces" kao "potrebu prihvatljivu za sve".

Problem slično percipira i oporbeni CDU, koji za to vidi i institucionalno rješenje: predstavnici Albanaca iz Makedonije, Srba s Kosova i Hrvata iz BiH imali bi predstavnike u najvišem tijelu buduće jugoistočne europske unije (JEU). I nedavni posjet jednog CDU-ova političara predstavnicima političkih stranaka Hrvata u Bosni i Hercegovini, kojim im je dana potpora za regionalno organiziranje, može se gledati u svjetlu te strategije.

Koordinator Europske unije za Pakt o stabilnosti Bodo Hombach nedavno je u intervju dnevniku Süddeutsche Zeitung govorio u sličnom duhu. On se snažno obrušio na "bilateralizam" između država na Balkanu, utvrdivši i da je uvjet za napredak država na tomu području veća propusnost granica. Hombach je upozorio da se tim zemljama ne smije prestati davati perspektiva priključenja EU, kako se tamošnje stanovništvo ne bi okrenulo protiv Zapada.

Ono što u cijelom pristupu zapadne diplomacije prema tom dijelu Europe može zaprepastiti neupućene, jest potpuno zanemarivanje javnog mnijenja u državama toga dijela Europe o planovima kao što je Fischerov. Dok je, primjerice, u Irskoj normalna demokratska procedura raspisivanje referenduma o proširenju Europske unije ili, u Danskoj, referenduma o prihvaćanju zajedničke europske valute euro, o planovima za budućnost jugoistočne Europe najmanje se pitaju tamošnji ljudi. Primjerice, u CDU-ovu "debelom" prijedlogu o JEU nema ni spomena o mogućnosti da bi o pristupu u tu zajednicu građani tih država mogli odlučivati referendumom. Fischerov plan "u tri koraka" još nije službeno objavljen, ali sudeći po tome kako se u Berlinu i Bruxellesu dosad uvažavala demokratska volja naroda, teško je zamisliti da se predviđa nešto kao referendum.