Vjesnik: 11. 09. 2001.

Otvaranjem dosjea do slobode od straha

U suvremenim je zapadnim demokracijama sloboda od straha postala dijelom sklopa političkih i ljudskih prava / Režimima su se isplatili svaki dinar ili kuna uloženi u sustav nadzora te u žbire i doušnike što su opsluživali represivni sustav, a oni koji su u dobroj namjeri govorili ili pisali o "velikom bratu", što nas nadzire na svakom koraku, zapravo su koristili, a ne štetili diktatorskim ambicijama / Budući da strah blokira racionalno rasuđivanje i političko djelovanje, danas bi za rasudnu moć političkog naroda bilo itekako važno upoznavanje javnosti s metodologijom i dosezima "obavještajnoga podzemlja"

DAVOR GJENERO

Na početku Drugoga svjetskog rata američki je predsjednik Franklin D. Roosevelt kao političke vrijednosti proglasio četiri slobode: slobodu mišljenja, slobodu religije, ekonomsku sigurnost i slobodu od straha.

U suvremenim je zapadnim demokracijama sloboda od straha postala dijelom sklopa političkih i ljudskih prava. Strah je, pak, čimbenik bez kojega je nezamislivo uspostavljanje diktature i uzurpiranje vlasti.

U Hrvatskoj je sustav političkog nadzora i prisluškivanja bio "razvijen" i u vrijeme komunizma i za poretka Franje Tuđmana, a vlasti su zapravo sa simpatijama gledale na to da se dometi takva državnog nadzora nad građanima mistificiraju.

Svatko tko je o sebi imao dobro mišljenje i tko je mislio da u društvu nešto znači bio je uvjeren da ga se prisluškuje. O iole ozbiljnijim stvarima zato se nije razgovaralo telefonski nego među četiri zida, a poneki ni to nisu doživljavali dovoljno sigurnim mjestom, pa su važne informacije razmjenjivali u tobože slučajnim susretima.

Time su režimi postigli svoj cilj - politička komunikacija bila je otežana, a bitno je ograničena i sloboda udruživanja te stvaranja političkih organizacija i mreža. Svako je političko djelovanje bilo aktom građanske hrabrosti, pa iako režim ni ne bi reagirao na neko od takvih djelovanja, bio je bitno smanjen broj ljudi koji su se ponašali slobodno i javno iznosili svoja mišljenja.

Režimima su se isplatili svaki dinar ili kuna uloženi u sustav nadzora te u žbire i doušnike što su opsluživali represivni sustav, a oni koji su u dobroj namjeri govorili ili pisali o "velikom bratu", što nas nadzire na svakom koraku, zapravo su koristili, a ne štetili diktatorskim ambicijama.

Prislušnim su sustavima davali vjerodostojnost, a prepričavanjem sustav je dobivao "božanske dimenzije" i dosege što ih vjerojatno stvarno ipak nije imao.

Ozbiljne nove demokracije svojim su građanima otvorile dosjee, što su o njima stvarani u vrijeme komunističke diktature, a onima koji su takve dosjee izrađivali za redoviti dohodak ili su s vremena na vrijeme surađivali s represivnim aparatom u toj proizvodnji straha, jasno je poručeno da na neko vrijeme nestanu iz javnoga života.

Ex post nije bilo moguće kazneno sankcionirati takvo sudjelovanje u uroti protiv slobode od straha, ali društvo ima puno pravo zamoliti one koji su sudjelovali u proizvodnji straha i tako razbijali društvo da, u ime izgradnje društva i demokratskih procesa, na neko vrijeme ostanu izvan sfere javnosti i državne službe.

Uvidom u svoj dosje građani su mogli ocijeniti do koje su mjere bili nadzirani, ali i to otkuda je taj nadzor dolazio (ponekad čak i tko ih je "špijunirao").

Suočavanje s prijetnjom za koju znamo samo da postoji, ali o kojoj ne znamo ništa drugo, dakle, suočavanje s nepoznatim, generira strah mnogo veći od onoga što ga izaziva opasnost o kojoj znamo nešto više i od koje se znanjem možemo braniti. Uspostavljanju slobode od straha pred nadzorom države-levijatana u najvećoj mjeri pridonosi poznavanje mehanizama djelovanja sustava i njegovih učinaka.

Znamo li što je taj sustav o nama stvarno doznavao, ali i kada možemo ocijeniti tko mu je takve informacije mogao davati, oslobodit ćemo se straha od nepoznatoga. Nije, naime, čudno da su u totalitarnim porecima najopasniji protivnici i borci za ljudska prava bili upravo ljudi koji su u prethodnom razdoblju svoga života represivni sustav upoznali iznutra te poznavali i vrijednosti i metode na kojima se zasniva.

Razlog izbjegavanja lustracijskog postupka i otvaranja dosjea komunističke policije nije bila koncepcija "nacionalnoga pomirenja", što je promovirana kao ideologijska vrijednost, nego želja da se (i tom ideologijskom mistifikacijom) naslijeđen sustav iskoristi za daljnji nadzor, te da se i dalje proizvodi strah od permanentnog nadzora i zadiranja države u privatnost.

Nakon smjene vlasti i uspostavljanja demokratske administracije javnost je očekivala da će uraci represivnoga sustava postati dostupni žrtvama nadzora. Danas, na osnovi izjava ministra unutarnjih poslova, proizlazi da dosezi kontrole represivnoga aparata nisu bili onakvi kakvima su ih kuloari, pa i neki mediji predstavljali. Ipak to nije argument koji bi prethodni poredak i njegove nosioce prikazivao u dobrom svjetlu.

Uvjerenje da smo svi pod nadzorom, kako se svakoga tko ima i najmanje javno značenje može pratiti i o njegovoj privatnosti prikupljati podatke, koji će biti iskorišteni za tko zna što, po sebi generira strah i blokira funkcioniranje društva i ostvarivanje ustavnih sloboda.

Aktualna administracija, ipak, nije započela lustracijski proces i nije javnosti otvorila mračne zakutke represivnoga aparata i uratke prisluškivača i žbira. Nosioci staroga režima tvrde da su sve radili prema zakonu, a zakonske su norme bile takve da je nadzor nad svakim kojega su ocijenili opasnim za poredak bio diskrecijsko pravo nosilaca represivnog aparata.

"Legalizam", na koji se sada pozivaju nosioci prethodnoga poretka nema, međutim, veze s načelom vladavine prava na kojem se zasniva suvremena liberalna država.

Da bi se moglo govoriti o vladavini prava, poučava nas svaki ozbiljan priručnik o temeljnim pojmovima demokracije, moraju biti ispunjena dva temeljna uvjeta: zakonski poredak mora onemogućavati arbitrarnost vlasti, a građanin može biti kažnjavan samo zbog kršenja zakona, te pred zakonom moraju svi biti jednaki, a svi, od običnoga građanina do državnoga funkcionara, obvezani su odlukama sudbene vlasti.

Dakle, samo postojanje zakona ne znači da je neka država "pravna država". Da bi se govorilo o pravnoj državi mora postojati transparentna procedura, a sva prava jednako vrijede za svakoga i u svim uvjetima (načelo poopćivosti prava).

Pravna država nije puki instrument ostvarivanja interesa i primjene sile, nego je instrument realizacije formalne pravednosti kroz ravnopravnost. Primjena sile i represije u njoj strogo je formalizirana i dopuštena samo u slučaju kršenja normi koje ispunjavaju spomenute uvjete, a i ti prekršaji moraju biti precizno definirani procedurom.

Sve ono što je činjeno u konspiraciji nadzora građana i proizvodnje straha nije bilo djelovanje u sklopu pravne države, a načelo legaliteta ne štiti uzurpatore.

Otvaranje dosjea, što ih je stvarao represivni aparat, danas možda ima i veće značenje negoli prije godinu i pol dana kad se Hrvatska, raspadom Tuđmanova poretka, počela oslobađati od straha.

Onaj već pomalo zaboravljeni strah počeo se, naime, obnavljati masovnom dinamikom, što je s vremena na vrijeme pokreću nosioci prethodnoga poretka, i glasnim nastupima kvazinevladinih organizacija, koje su stvorili i "umrežili" nosioci stvaranja straha u prošlom režimu - pripadnici "obavještajne zajednice" ili, preciznije, "obavještajnog podzemlja".

Budući da strah blokira racionalno rasuđivanje i političko djelovanje, danas bi za rasudnu moć političkog naroda bilo itekako važno upoznavanje javnosti s metodologijom i dosezima "obavještajnoga podzemlja".

Autor je nezavisni politički analitičar