Proteklih deset godina bilo je obilježeno govorima mržnje, izgovorenim i drugim diskriminacijama, kojima se građane prebrojavalo prema krvnim zrncima, podrijetlu i vjeroispovijesti. Takve su poruke odašiljane s političkih govornica i stranica novina, ali i iz školskih udžbenika i televizijskih komentara. Pravni je sustav na to ostao gluh i nijem, unatoč tomu što Ustav i međunarodni dokumenti koje je Republika Hrvatska prihvatila i potpisala osuđuju svaki oblik pozivanja na mržnju ili netrpeljivost

ZAGREB – Prošli je tjedan policija podnijela kaznenu prijavu protiv učiteljice Gordane Dumbović, dogradonačelnice Petrinje i članice Đapićevog HSP-a, zbog "rasne i druge diskriminacije", i to prije svega prema građanima srpske nacionalnosti. To je prva javnosti poznata prijava koju je policija pokrenula prema službenoj dužnosti. Iz toga bi se moglo zaključiti da dosad nije bilo kršenja ustavnih vrednota te vrste, odnosno javnih ispada kojima se javno izražavala netrpeljivost prema građanima nehrvatske nacionalnosti, No, to ni približno nije tako, nego upravo suprotno.

Proteklih deset godina bilo je obilježeno poplavom govora mržnje, diskvalifikacija, izgovorene i druge diskriminacije, kojima su se prebrojavali građani prema krvnim zrncima, podrijetlu ili vjeroispovijesti. Hrvatska politička stvarnost preplavljena je parolama i kvalifikacijama protiv naših sugrađana nehrvata. Jednakom žestinom takve su poruke odašiljane s političkih govornica i stranica novina, kao i iz školskih udžbenika i televizijskih komentara. Pravni je sustav na to ostao gluh i nijem, unatoč tomu što Ustav i međunarodni dokmnenti koje je Hrvatska prihvatila osuđuju svaki oblik pozivanja na mržnju ili netrpeljivost. Primjerice, u Ustavu jasno piše da je "zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti". Sličan je članak, cijelih deset godina, zapisan i u kaznenom zakonodavstvu.

Međutim, oni koji su te odredbe trebali primjenjivati, nisu to činili. Prije svega, postupke, po službenoj dužnosti, protiv osoba ili organizacija koje su promicale međuetničku netrpeljivost morali su pokretati policijski djelatnici ili nadležna državna odvjetništva. U tom se razdoblju izmijenilo šest ministara unutarnjih poslova i četiri državna odvjetnika. Ako tome pribrojimo desetke policijskih uprava te općinskih i županijskih državnih odvjetnika dobivamo impozantni državni aparat koji - do aktualnog slučaja Dumbović, nije pokrenuo niti jedan postupak kojim bi se osudilo raspirivanje mržnje.

A povoda je doista bilo mnogo. Prisjetimo se stotinu puta citirane izjave bivšega predsjednika Tuđmana da je "sretan što mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka". Ili njegova govora otprije tri godine kada je konstatirao da smo "srpsko pitanje riješili" i da "neće više biti 12 posto Srba ili devet posto Jugoslavena, kao što ih je bilo, a ako ih bude tri ili najviše pet posto, to više ne znači i ugrožavanje hrvatske države".

Na istom su tragu i govori Ante Đapića, predsjednika HSP-a, koji je svojedobno rekao da je "i jedan Srbin u Saboru previše". U njegovim revizionističkim tumačenjima povijesti također ima elemenata koji vrijeđaju pripadnike židovske manjine u Hrvatskoj. Primjerice, Đapić je ustvrdio da "hrvatskim Židovima tijekom NDH imovina nije bila oduzimana, nego je davana drugima na upravljanje".

Takvih je kvazipovijesnih tumačenja bilo sijaset. Jedno od njih je i ono Mladena Ivezića, bivšeg člana bivše Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnill žrtava, koji je ustvrdio da "u rasnim zakonima NDH nigdje ne piše da će se nekog ubijati", nego da su ti zakoni "doneseni iz političkih i gospodarskih pobuda". Od povijesnog revizionizma nije bio imun ni pokojni Franjo Tuđman u svojim "Bespućima". Proteklo desetljeće obiluje i knjigama poput "Protokola sionskih mudraca" ili Hitlerova "Mein Kampfa", koje su se objavljivale bez uredničkog kritičkog odmaka. Od pothranjivanja predrasuda nisu imuni ni političari u novinskim istupima kada se žele prikazati običnim građanima. Tako se, primjerice, prije dvije godine Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Sabora, požalio novinaru da su mu na tržnici prodavači svašta podmetnuli, a da se "to uglavnom događalo na štandovima koje su držali Albanci".

Povoda za reakciju bilo je i u izjavama Velimira Bujanca, vođe Mlaade hrvatske desnice, koji je javno ustvrdio za kakve se vrijednosti zauzima: "Trećinu Srba iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati". Slična je svjetonazora i Tomislav Merčep, predsjednik Hrvatske pučke stranke, kojije najavio "da će Hrvatsku voditi Hrvati koji će znati cijeniti vrijednosti hrvatske katoličke obitelji".

U sličnom su se ozračju riječi mržnje kotrljale medijima kroz kolumne viđenijih novinara Vjesnika i Večernjeg lista, a donedavno i Slobodne Dalmacije.

Ili upozorenje kolumnistice Maje Freundlich, sadašnje potpredsjednice HDZ-a, da ako "zaboravimo tko smo i odakle smo došli, nećemo više znati kamo idemo, postat ćemo tamo neki Indijci ili Indijanci svejedno, ili nekakvi Jugoslavci, Čečeni ili kako li se sve još ne nazivaju svi ti divljaci".

Netrpeljivost prema drugima isijava godinama sa stranica listova poput Hrvatskoga slova, Nezavisne države Hrvatske, Naroda... U prvoj polovici 90-ih vinkovački Hrvatski vjesnik bez ikakvih je sankcija pozivao na nasilje prema pripadnicima srpske zajednice u Hrvatskoj, nazivajući ih pritom svakojakim pogrdnim imenima.

Usprkos javnim upozorenjima aktivista za zaštitu ljudskih prava, pravni mehanizrni protiv takvih npvina i autora nikada nisu pokrenuti.

Čak je nedavno i u kulturnom dodatku riječkoga Novog lista objavljen rasističko-antisemitski članak dvoje stalnih kolumnista. I opet se ništa nije dogodilo. Šutnja pravosuđa, ali i nedostatak javne kritike, osim rijetkih izuzetaka, rezultirali su time da je postalo uobičajeno da stanovnici nekog naselja ne žele Rome u svojoj blizini, da protiv deklariranih skeanheadsa nakon fizičkih napada na građane nehrvatske nacionalnosti policija podnosi samo prekršajne prijave, a da se odvajanje romske i neromske djece u nekim školama objašnjava općim dobrom.