Fischer je ponudio "evoluirajući" regionalni proces koji bi prošao tri faze. Prvo bi se održala ministarska konferencija u kojoj bi sudjelovale sve članice EU, sve zemlje u regiji i članice Kontaktne skupine. Druga faza označila bi jačanje rada sva tri stola Pakta o stabilnosti s novim radnim skupinama u koje bi bili uključeni predstavnici svih etničkih skupina, manjina i nevladinih udruga, radi jačanja regionalne suradnje i povjerenja. U trećoj fazi rješavala bi se "statusna pitanja", što god to značilo. Bez obzira što je riječ o tzv. non paperu, sasvim se razborito pojavljuje hrvatska sumnjičavost prema svakom regionalnom paket-aranžmanu koji bi obvezivao Hrvatsku. Razboritost nalaže ponajprije pažljivo čitanje teksta. Njemački ministar nigdje (formalno) ne zagovara "podjelu Europe".

Što se tiče cjeline jugoistočne europske regije, pristup je definiran pomoću tri odrednice. Prva naglašava helsinška načela nepovredivosti granica, puno poštivanje suverenosti i samostalnosti svih europskih država, dobrosusjedske odnose, mirno rješavanje sporova i tako redom. Njemački se ministar opredijelio za polazište u kojem su problemi regije prvenstveno unutaretnički u svakoj pojedinoj zemlji, a ne problemi između pojedinih država. Drugo njegovo načelo ističe odnose Europske unije s državama na jugoistoku pomoću procesa stabilizacije i pridruživanja, dok treće načelo utvrđuje dosljednost u primjeni odnosa koji su utvrđeni Paktom o stabilnosti.

Fischer pritom nedvosmisleno naglašava da Pakt o stabilnosti i proces stabilizacije i pridruživanja u prvi plan stavljaju - regionalnu, međudržavnu, jednako kao i gospodarsku suradnju na europskom jugoistoku.

Otkako je 28. listopada 1996. godine u Luksemburgu Vijeće ministara EU prihvatilo dokument "Budući ugovorni odnosi s nekim zemljama jugoistočne Europe", nazivi dokumenata su se mijenjali, ali je, više ili manje javno, ostajala hrvatska skepsa prema potezima Unije. Tada je jasno napisano da su "pregovori o sporazumu o suradnji s Hrvatskom (i primjene Phare programa) suspendirani nakon hrvatske vojne akcije u UNPA-i u kolovozu 1995. godine". Sada kada hrvatsko pravosuđe naglašeno nastoji što efikasnije procesuirati ratne zločine počinjene u tom razdoblju, pojava Fischerova dokumenta logično izaziva nova propitivanja.

Ostala je zapamćena Fischerova dijagnoza izrečena 6. veljače 1999. godine, kada je uoči pedesete obljetnice Atlantskog saveza u Münchenu rekao: "Naravno, nešto moramo naučiti i iz bosanskog primjera. Nakon prvog koraka međunarodna zajednica mora učiniti drugi, tj. uspostaviti dugoročno trajno mirovno rješenje za južni Balkan. Nakon što utihne oružje na Kosovu, bit će nužna mirovna konferencija, političko rješenje za Kosovo bit će trajno jedino ako razvijemo političku strategiju za čitavu regiju".

U međuvremenu, EU je razvio nove mehanizme koji bi trebali pomoći trajnom smirivanju stanja u regiji, bez obzira koji "terminus tehnicus" koristio i koliko nas iritirao. Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji zamišljen je i shvaćen kao instrument individualizacije puta svake pojedine zemlje prema EU-pridruživanju. Hrvatska je čvrsto prihvatila takvo uvjerenje.

Za Hrvate, koji se opravdano boje "ukrcavanja u regionalni vlak", dvojbeno je pitanje što zapravo znači stvaranje zajedničkog gospodarskog područja na Zapadnom Balkanu, koje bi se moglo zvati EEA II (Europski prostor II).

U najboljoj namjeri, dokument se može tumačiti krajnje pozitivno. Zato što se stvaranje "gospodarskog područja" koncipira u kontekstu procesa stabilizacije i pridruživanja, točnije - u kontekstu proširenja Europske unije, a ne balkanskog udruživanja. Sporna je dakako sintagma o "aktiviranju regionalnog pristupa EU" što svakako izazova zazor. Konkretno, zašto stvarati paralelnu gospodarsku strukturu u postojećoj europskoj strukturi.

Za Hrvatsku je važno što se u "pitijskom papiru" njemačkog ministra ne dovodi u pitanje proces stabilizacije i pridruživanja. Sumnja da je to nagovještaj napuštanja procesa SAA, nakon čega zemlje zapadnog Balkana više ne bi mogle dobiti status pridruženih članica EU, u samom se tekstu ne može potvrditi. Tek to bi moglo potkrijepiti tezu o potpunom povratku na stari "regionalni koncept", kao i mogućnost da europski jugoistok trajno ostane razdvojen od ostatka Europe.

Danas može zvučati poput anegdote prisjećanje na još jedan papir koji se pojavio na jednoj od također važnih međunarodnih sesija. Za vrijeme konferencije u Madridu (15.-16. prosinca 1998.) godine, posvećene miru u BiH (PIC), pojavio se dokument Međunarodne krizne skupine (ICG) koja je zagovarala "protektorat na (Carl) bildtovskom prostoru južno od Slovenije, sjeverno od Grčke". Predlagala se stalna međunarodna konferencija za Balkan (prema uzoru na haaško-ženevsku) sa sjedištem u Skopju, s mogućnošću uvjerljive prijetnje uporabom vojne sile, sa zadaćom stvaranja temelja demokracije.

Prihvatimo li anegdotsku razinu uspomena na "madridski" papir, svaki novi, pa i ovaj Fischerov, traži temeljita objašnjenja. Tim prije jer ni hrvatskoj javnosti nije nepoznato koliko je u samom EU nesuglasica oko širenja Unije. Širenju se protive i bogate i siromašne članice. Dodaju li se konceptualne nejasnoće oko upravljačkog sustava unutar EU-a, procesa odlučivanja i straha od kakofonije, razloga za oprez ima u obilju. Sve ono što, bez valjanih objašnjenja, može slutiti zaustavljanju procesa pridruživanja Uniji, može dovesti u pitanje sve što je Hrvatska postigla na domaćem, ali i na međunarodnom planu.