Vladina akcija za istinsku zaštitu digniteta Domovinskoga rata: Što je pravi politički smisao najnovijih uhićenja osumnjičenih za ratne zločine u Bjelovaru te u okolici Šibenika i Zadra, i zašto su ona značajnija od svih dosadašnjih akcija državnih tijela protiv potencijalnih ratnih zločinaca, pa čak i od hapšenja generala Norca

Uhićenja u Bjelovaru i u okolici Šibenika i Zadra - kad je, podsjetimo, policija privela osmoricu bivših branitelja pod optužbom da su počinili ratne zločine - mnogo su značajnija od svih dosadašnjih akcija državnih djela protiv potencijalnih hrvatskih ratnih zločinaca, pa čak značajnija i od hapšenja generala Mirka Norca, koje je u ožujku ove godine izazvalo najmasovniji miting radikalne desnice protiv sadašnje vlasti.

Akcija uhićenja Mirka Norca, prethodne akcije privođenja "gospićke grupe" (u rujnu lanjske godine), kao i potjera za generalom Antom Gotovinom, velikim su dijelom u skladu sa zahtjevima Haškoga suda.

Međunarodni sud tražio je, ili i sad traži, Norca, Gotovinu i njihove suučesnike, pa je Vlada, da izbjegne optužnice, ili kako bi, u Gotovininu slučaju, postupila po zahtjevima iz Haaga, pokrenula uhićenja, kao i suđenje nekima od najosumnjičenijih.

Ali uhićenje bjelovarske četvorke i dalmatinske četvorke nije najizravnije povezano s Međunarodnim sudom, iako ne valja podcijeniti pozitivne bodove koje Zagreb za to dobiva u Haagu.

Mnogo je važnije da hrvatska Vlada ovim pokreće novi političko-pravno-moralni ciklus: riječ je o lustraciji Domovinskoga rata.

Domovinski rat već je nekoliko godina izložen teškim optužbama. Sa svakim novim otkrićem nacionalno motiviranih smaknuća, ili sa svakim novim dokazom o spaljivanju srpskih sela, teze koje dovode u pitanje karakter Domovinskog rata čine se sve vjerodostojnijima.

Domovinski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. bio je, načelno, pravedan, te, s povijesnog stanovišta, koristan i uspješan.

Međutim, za vrijeme Domovinskog rata dogodilo se mnogo strašnih stvari, s kojima se Hrvatska isto tako mora suočiti.

Tko je ikako sudjelovao u ratu, ili od samog početka pratio ratna zbivanja, zna da su zločini koje su hrvatske snage počinile bili višestruko motivirani: od najobičnije pljačke, tj. da se Srbima, ili, poslije, 1993. i 1994., Muslimanima, oduzmu njihovi poslovi i njihova vlasništva, do gole, okrutne, nacionalne mržnje. Neki su Hrvati devedesetih ubijali Srbe samo zato što su Srbi.

Činjenica je da većinu ratnih zločina nisu počinile redovite postrojbe Hrvatske vojske nego ili lokalne jedinice ili postrojbe HV-a izvan nadzora Glavnog stožera HV-a, ili kojekakve neregularne policijske postrojbe.

Dobro se sjećam sastanaka s generalom Tusom - još dok je taj bivši pilot, a sadašnji diplomat, bio načelnik GSHV-a kad mi je, kasne jeseni 1992., rekao da će uskoro podnijeti ostavku zato što pokraj Šuška više ne može zapovijedati vojskom i jer ne želi ratovati protiv bosanskih Muslimana.

Prvim su lancem zapovijedali glavni generali Hrvatske vojske, uglavnom ljudi s vojnih akademija, od kojih se nitko, osim ostarjelog generala Janka Bobetka, nije ogriješio o elementame časničke kodekse. Uostalom, general Petar Stipetić uspio je u dva dana razgovora s haškim istražiteljima dokazati svoju nevinost, iako su se baš na njegovu sektoru za vrijeme Oluje dogodili neki od težih zločina.

Razlika između spomenute dvije hrvatske vojske temelji se na jasnom političkom kriteriju: ona je bila najočitija za rata u Bosni i Hercegovini.

Regularna Hrvatska vojska oružana je formacija koja brani državne granice Republike Hrvatske. Šuškova vojska bila je formacija koja se borila za Herceg-Bosnu i otvarala logore u zapadnoj Hercegovini.

Naravno, jasno je da su se za rata te dvije formacije, katkad, morale isprepletati. Načelno su, međutim, bile razdvojene.

Moderna Republika Hrvatska, koja nema, niti može imati, teritorijalne aspiracije prema bilo kojoj susjednoj zemlji, i koja se mora ponašati politički korektno i kooperativno, ne želi više baštiniti tradiciju Šuškove, nelegalne, nacionalističke i ekspanzionističke vojske. Stoga je lustracija Domovinskog rata, vjerojatno, najvažniji politički proces koji se ovih mjeseci događa u Hrvatskoj.

Hrvatska je država, napokon, premda s golemim zakašnjenjem, našla snage da počne sama kažnjavati one svoje državljane koji su za Domovinskoga rata počinili zločine.

Kažnjavanjem nacionalistički motiviranih ubojstava hrvatske vlasti stječu autoritet da konačno razgraniče vrijednosti Domovinskoga rata od strahota što su se u njemu ili nakon njega događale. Hrvatska bi morala uhititi i kazniti sve krivce za ratne zločine u Domovinskom ratu da bi mogla opravdati njegovo pozitivno povijesno značenje.

Uhićenja u Bjelovaru i u srednjoj Dalmaciji najava su ispravne državne politike prema Domovinskom ratu. Izjave čelnika lokalnih vlasti o pružanju otpora u slučaju novih uhićenja notorne su budalaštine.