Veleposlanik Europske unije u Hrvatskoj Per Vinther tijekom svoga četverogodišnjega diplomatskog mandata u našoj zemlji, koji upravo ovih dana istječe, postao je nesumnjivo markantna politička figura, diplomat duboko uključen u probleme države u kojoj je posljednjih godina boravio. Za diplomata neuobičajeno otvoren, ponekad nepokolebljiv i u svojim ocjenama jasan i konkretan, doima se kao osoba koja ne štedi ni prijatelja od neugodnih činjenica. S veleposlanikom EU-a razgovarali smo uoči njegova odlaska iz Hrvatske na novu dužnost kojom, čini se, ostaje i dalje u svijetu diplomacije.

Zapravo ne, jer još ni sam ne znam točno što ću raditi, ali će svakako to biti vezano za vanjske poslove, a osobno bih želio da to bude područje jugoistočne Europe.

Trebalo bi mi četiri godine da to ispričam. Mislim da je Hrvatska svakako na pravom putu da postane dio europske obitelji demokratskih naroda i država. Bila su to svakako teška vremena za vladavine predsjednika Tuđmana kada se govorilo da Hrvatska želi postati dijelom europske obitelji, ali se nisu poduzimala djela koja bi to i potvrđivala, a hrvatska Vlada je pokušavala stvarati dojam da međunarodna zajednica ima nešto protiv Hrvatske. No, mi smo imali protiv samo krivih politika. To se pokazalo i kada smo otvoreno prihvatili promjenu vlade i njezino zalaganje za stavove i politiku za koju smo se i mi zalagali.

Naravno, tu još uvijek nije sve kako treba. Mi od Hrvatske očekujemo da ispuni uvjete koje moraju ispuniti i sve zemlje čija je ambicija postati članicama EU-a. U tom smislu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska bi trebala potpisati negdje u listopadu. U međuvremenu krenuo je i card-program, tijekom ovih godina puno smo napravili i na programu povratka izbjeglica i prognanika, na obnovi njihovih kuća, odobravanju mikrokredita za obnovu gospodarstva, davali smo donacije nevladinim udrugama koje su se bavile demokratizacijom ljudskih prava i neovisnošću medija, pa u određenom trenutku čak i Slobodnom Dalmacijom. Ove godine učinili smo dosta u vezi s povratkom izbjeglica, a u sljedećim godinama nastojat ćemo učiniti više na gospodarskom oporavku, na izgradnji institucija i ispunjavanju svih onih uvjeta koje nalaže Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

l To je još uvijek teško reći, ali očiti kandidati su Poljska, Mađarska, Češka i Slovenija. No, postoje i oni koji zagovaraju da svih 12 kandidiranih moramo primiti u isto vrijeme. Neki misle da se politički teško odlučiti od baltičkih zemalja, primjerice, primiti Estoniju, a ne Litvu i Latviju. Ili, ako uzmemo Češku, bismo li trebali i Slovačku koja je napravila velik napredak. Bugarska i Rumunjska, koje vide da sve ostale zemlje idu u tom smjeru, također bi bile dosta bučne u tom slučaju i zagovarale svoj status članice. Sve su se te zemlje, inače, prijavile za članstvo u EU prije 6-7 godina.

Hrvatska to još nije učinila iako je Ministarstvo vanjskih poslova naznačilo da bi se to moglo dogoditi krajem ove ili početkom iduće godine. U svakom slučaju, mi smo bili vrlo jasni u stavu da je najbolji način da se Hrvatska kandidira za članstvo ispunjavanje obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Taj sporazum, međutim, još nije ni potpisan, a ratifikacija će potrajati nekoliko godina. Dakle, moja je procjena da bi se Hrvatska mogla nadati prijamu u EU negdje 2010.g.

Moramo jednostavno prihvatiti činjenicu da postoji određeni politički kontekst u kojemu je Hrvatska u jednom trenutku možda propustila brod. Uz drugačije odluke u proteklih deset godina mogli ste biti tamo gdje je Slovenija danas. Ponovit ću, ako hrvatsko vodstvo odluči ozbiljno shvatiti stvari i ispunjavati uvjete drugom dinamikom, uvijek je moguće ići i brže.

Postoji puno načina kako se može gledati na to.

U principu, tržište EU-a je već potpuno otvoreno proizvodima iz Hrvatske, a tijekom idućih šest godina hrvatsko tržište će se otvarati za proizvode iz Unije. U međuvremenu treba poboljšati stanje u hrvatskom gospodarstvu, uspostaviti primjenu standarda EU-a, poboljšati tržišno natjecanje koje je u Uniji vrlo oštro. Hrvatska poduzeća morat će to prihvatiti jednako kao što to moraju ona u Španjolskoj ili Portugalu, ili bilo kojoj drugoj članici EU-a. Uostalom, time će tvrtke profitirati jer odjednom neće više imati 4 ili 5 milijuna kupaca za svoje proizvode, nego 500 milijuna. No, to traži kvalitetu proizvoda i cijene koje podnose tržišno natjecanje.

Jasna je potreba za određenim reformama i mislim da nema puta koji vodi okolo. Mogu jako dobro razumjeti prosječnoga hrvatskog građanina koji je nezadovoljan jer vidi da raste cijena plina, telefona, struje itd. i da sve postaje skuplje. S druge strane, izgleda da makroekonomske brojke potvrdjuju da se stvari poboljšavaju. I ako ste na vlasti, možete se samo nadati da će ta poboljšanja naći put i do običnih građana prije sljedećih izbora.

Kakva je vaša ocjena medijskih sloboda u Hrvatskoj, napose HTV-a koji još uvijek nije postao javna televizija?

Moram reći da smo u ove protekle četiri godine u dijelu pisanih medija imali prilično slobodnu situaciju. U našim kritikama fokusirali smo se uglavnom na situaciju u elektronskim medijima. Što se tiče pravnog okvira, rekao bih da postoji osnova za nezavisnu javnu instituciju, ali unutarnja reforma HTV-a još uvijek nije potpuna. Ne znam kako biste to objasnili, ali se tamo još uvijek čuju politički glasovi.

Mogu shvatiti takvu vrstu mišljenja, ali što se tiče Unije, mogu samo reći da postoje odredjeni uvjeti koji se primjenjuju ne samo na Hrvatsku nego i na ostale zemlje koje žele postati članicama, ali i na zemlje koje su unutar Unije, a žele primjerice, participirati u ekonomskoj i monetarnoj uniji. Dakle, općenito, ako želite biti dio kluba, postoje određena pravila i morate ih poštovati. Percepcija tih uvjeta kao određenoga pokroviteljstva shvatljiva je, ali zapravo za to ne postoje razlozi. Kad Hrvatska konačno postane članicom EU-a, imat će utjecaj i na donošenje odluka. To je ono što će činiti razliku u odnosu na mišljenje da se Hrvatskoj određene stvari nameću, jer Hrvatska će imati svoj glas i moći sudjelovati u odlukama. No, teško je zamisliti potpuno nezavisnu, u gospodarskom smislu, zemlju veličine Hrvatske.

Izuzetno je važno da Hrvatska suradjuje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, ali to ne treba uvijek biti na prvim stranicama novina. Svakako je neophodna tješnja suradnja sa Sudom. A kada dodjemo u situaciju da postoji potpuna razmjena informacija, to će svakako postati osnova za prihvaćanje da se odredjeni zločini procesuiraju u Hrvatskoj. Medju ostalim i zato što znamo da je kapacitet suda ograničen. U svačijem je interesu da se vrijeme suđenja skrati. Moj je dojam, u svakom slučaju, da se u ovome Hrvatska kreće u pravom smjeru.