U Nedjeljnom Vjesniku od 2. rujna 2001. objavljen je članak Vlade Bojkića o progonu moravskih Hrvata koji je napisan prema članku u češkom tjedniku Tyden. (»Skandaloznoj priči o Hrvatima koje su nakon 1948. godine iz rodne im Moravske protjerali češki komunisti, ne nazire se kraj: Moravski Hrvati još očekuju obeštećenje za imovinu oduzetu nakon 1948.«).

Međutim, češka verzija događaja nastoji svu krivnju baciti na njihove komuniste koji su došli na vlast u veljači 1948., ali su progoni Hrvata, iako ne tako masovni, počeli već po svršetku Drugoga svjetskog rata.

Zatim, nisu »porazbacani« po raznim mjestima Češke, nego većinom Moravske; nije ih bilo dvije i pol tisuće, nego samo oko 1700; nisu doseljavani samo Česi iz Bugarske i Rumunjske, nego Česi i Slovaci, ali i iz Jugoslavije i Mađarske, itd.

Prebačeni su u rudarske, gorovite, predjele na sjeveru od Olomouca, u kuće već prije iseljenih Nijemaca. Zabranjen im je svaki dodir, kao i povratak, makar i u posjet rodnim kućama. Neki su tajno prešli granicu i završili u Austriji, Njemačkoj, pa čak i Kanadi.

Dakle, riječ je o planskom, državnom preseljenju iza kojega su stajali i neki građanski političari. Sve je počelo 1946. Komunisti su samo zaokružili već prije zamišljen proces nasilne asimilacije, a sve je trajalo do 1953. godine.

»Uopće, izgon Hrvata je bio dobro pripremljen i izvođen postupno i sustavno tako da se više nikad ne skupe u jednu cjelinu i otkloni svaka mogućnost njihova povratka. To hrvatsko pitanje rješavali su u Češkoj u dvije etape. Prva je izvedena već 1946./47., a druga od 1948. do 1950. godine.

Izgon Nijemaca počeo je odmah potkraj rata i uglavnom završio do 1946. kako bi se "očistile" kuće i imanja za Hrvate i Čehe iz drugih krajeva i zemalja. Za taj je posao imenovana 1946. posebna komisija koja je u Frielištofu, Dobrom Polju i Novoj Preravi ispitivala stanovništvo i određivala tko će biti preseljen, a tko će ostati.

U lipnju 1948. kad su vladu potpuno preuzeli komunisti, odlučeno je da se svi Hrvati iz južne Moravske moraju preseliti i potpuno isprazniti svoja stoljetna ognjišta. Takva preseljenja preuzela je na sebe država, a izvodila su je civilna tijela.

Tada je u Frielištofu preseljena 171 obitelj, iz Nove Prerave 83 i iz Dobrog Polja 52, ukupno 306 obitelji s više od tisuću ljudi, njihovim pokretnim dobrom i dijelom stoke. Ipak, slučajno, ili zbog udaje, ženidbe, rodbinskih veza i slično u selima je ostalo nekoliko desetaka Hrvata.

Tako se npr. u popisu pučanstva iz godine 1961. u Frielištofu 19 osoba upisalo kao Hrvati«.

Takvim nehumanim postupcima, koji su planirani i prije komunističkog preuzimanja vlasti, uništeni su, dugoročno gledajući, moravski Hrvati. Oni koji su preživjeli skoro četiri stoljeća u njemačkom okruženju, zbrisani su s geoetničkih karata u dvije čehoslovačke države, u samo tridesetak godina njihova postojanja.

Uzalud su tražili pomoć iz Jugoslavije, pa su htjeli čak jedno selo nazvati Titovo. Naime, u ljeto 1948. donesena je Rezolucija Kominforma koja je samo ubrzala i omasovila proces nehumana preseljenja.

Tako je ta najstarija, najudaljenija i najmanja skupina raseljenih Hrvata doživjela dvije seobe. Prvu u šesnaestom stoljeću zbog osmanlijsko-vlaške agresije, a drugu sredinom dvadesetog stoljeća zbog češke represije. Taj mali hrvatski etnički otok bio je potopljen u moru njemačko-čeških sporova i ideoloških i blokovskih sukoba Istoka i Zapada.

Nisu preživjeli na samoj granici koju obično nazivamo željeznom zavjesom, gdje sve donedavno bila postavljena bodljikava žica.

Autor je doktor znanosti, povjesničar, svoja istraživanja o temi o kojoj piše objavio u knjizi »Moravski Hrvati« (1994.)