“Smatram da sam pogriješio što sam dopustio ličku operaciju", kazao je Franjo Tuđman na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) koja je održana 12. rujna 1993. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Uz vrhovnika, sastanku je bio prisutan cjelokupan ondašnji državni vrh, a riječ su uzimali Nikica Valentić, predsjednik Vlade, Gojko Šušak, ministar obrane, Ivan Jarnjak, ministar unutarnjih poslova, Mate Granić, ministar vanjskih poslova, general Janko Bobetko, načelnik Glavnoga stožera, Antun Vrdoljak, generalni direktor HRT-a, Franjo Gregurić... Kontekst sjednice s koje Feral posjeduje zapisnik ovakav je: dva dana prije VONS-ove sesije na Pantovčaku, dakle, 10. rujna 1993., hrvatske su trupe otpočele ofenzivnu vojnu operaciju u Medačkome džepu nadomak Gospiću; igrajući na kartu posvemašnjega iznenađenja, pripadnici Devete gardijske brigade (zapovjednik general Mirko Norac) ojačani specijalnim policijskim snagama (zapovjednik general Mladen Markač) u kratkome su roku zaposjeli prilično široki prostor oko Divosela, Čitluka i Počitelja.

U KRATKOM su roku, također, spomenute jedinice napravile i čitav niz zločina nad srpskim civilima što su živjeli u Medačkome džepu: optužnica Haaškoga suda protiv generala Rahima Ademija (tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Gospić) kazuje da je tokom akcije ubijeno trideset i osam civila, te nekoliko ratnih zarobljenika, spaljene su stotine kuća tamošnjih Srba, opljačkano je sve što se opljačkati moglo... Državni vrh, međutim, zločine spominje tek uzgred i u kontekstu međunarodnih zamjerki, premda se za pokolj srpskih civila u to vrijeme itekako znalo: spominju se tek žestoke kritike koje na račun operacije stižu iz međunarodne zajednice, pa se vrhovnik Tuđman - znajući da se sesija VONS-a snima i da bi mu zapisnik jednoga dana mogao poslužiti kao olakotna okolnost - od svega srca kaje što se složio s prijedlogom generala Bobetka da se udari na Srbe u Medačkome džepu.

TUĐMAN na pojedinim mjestima čak pokušava dati do znanja da je bio izmanipuliran i da je to što je bio izmanipuliran rezultiralo poduzimanjem akcije u gospićkoj okolici. Premda vrhovnik nije izravno označio one koji su ga izmanipulirali, izvjesno je da se radi o Janku Bobetku: po njegovoj je zamisli, uostalom, i poduzeta rečena akcija, a upravo je on - preko svojega opunomoćenog izaslanika u Gospiću admirala Davora Domazeta - rukovodio svim ratnim aktivnostima u Medačkome džepu. U Haagu, međutim, zbog te operacije danas sjedi general Rahim Ademi.

"Gospodo, mi smo posljednjih dana sa gospićkom operacijom imali, znači, vojni uspjeh. Ali. objektivno smo se doveli u jednu veoma škakljivu političku situaciju", počeo je svoje izlaganje na sjednici VONS-a. Franjo Tuđman nakon što su mu general Bobetko i ministar Jarnjak predočili situaciju koja je tog jutra, 12. rujna 1993.. vladala u Medačkome džepu. A situacija je bila ova: hrvatske su trupe "čistile" teren od zaostalih grupa, utvrđeno je dvjestotinjak poginulih srpskih vojnika, a Hrvatska vojska je pretrpjela gubitke od dvadesetak mrtvih i četrdesetak ranjenih. Vojni uspjeh o kojemu govori Tuđman istopit će se nakon samo nekoliko dana, jer će međunarodna zajednica prisiliti Hrvatsku vojsku na potpisivanje sporazuma o povlačenju sa zaposjednutog teritorija.

TUĐMAN nastavlja govoriti: "U momentu kada nam je čitav svijet i oni iz prijateljskih redova preporučivao, i oni drugi, kada su nam preporučivali krajnju suzdržanost i političku fleksibilnost, mi smo se ipak dali uvući i sa njihovim provokacijama, ali i sa našom odlukom, u takvu situaciju da momentalno, bez obzira kako mi interpretirali, oni imaju, s obzirom na udar, koji su preživjeli i s obzirom na neke naše pripreme, koje se ne mogu sakriti, imaju, znači, razloga da Hrvatska u sadašnjoj situaciji, a priprema ratni obračun sa Srbima u Hrvatskoj."

Hrvatski predsjednik, dakle, u trenutku izricanja ovih riječi strahuje od reakcije međunarodne zajednice. Osam godina kasnije, kad se general Ademi uputi u Haag postat će jasno da su njegovi strahovi bili opravdani i uopće nije nevjerojatno da je upravo tih dana rujna 1993. Franjo Tuđman - po svemu sudeći, na nagovor Gojka Šuška i Janka Bobetka - svu krivnju za zločine u Medačkome džepu odlučio svaliti na Ademijeva leđa.

"Moram priznati", govori Tuđman, "tu je i moja odgovornost što sam dopustio gospićku operaciju. Kada mi je general Bobetko došao sa takvim prijedlogom, ja sam imao u vidu njihove provokacije, sitne, sitnije provokacije, kao što je bio upad trupa na Velebit, gdje su nam pobili, koliko, trojicu specijalaca, jednome uho odrezali, zatim su to postavljanje mina u Pakracu, a i jedna politička klima koja je bila stvorena i u javnosti, i u Saboru, pa sam prihvatio prijedlog da idemo u tu operaciju, iako nisam, kasnije sam utvrdio da nisam bio obaviješten o svim elementima. Recimo, ja sam mislio, znao sam da je Divoselo srpsko, ali nisam znao da su sva ta sela, koja smo osvojili. Nisam znao da su baš sva ta sela srpska. I, na taj način smo se, s obzirom na to da su se vodili pregovori o prekidu vatre, na taj način smo se doveli u jednu situaciju koju teško možemo opravdavati, da smo u momentu, kada se razgovara o prekidu vatre mi prišli u provedbu ratne operacije, kao što smo to teško opravdali i u siječnju mjesecu, 22. siječnja, kada se također razgovaralo, pa opet Hrvati nisu htjeli pregovore, nego žele jedino rat, što znači, i takvo rješenje, kakvo se učinilo sada sa čišćenjem tih područja Čitluk, Počitelj, Divoselo."

PREDSJEDNIK se potom obrecnuo na tadašnjeg potpredsjednika Vlade Vladimira Šeksa: spočitava mu, naime, što u javnim istupima srpsko stanovništvo naziva četničkim bandama i što UNPROFOR optužuje za šurovanje s istim tim bandama. Šeks ostaje nijem na vrhovnikove primjedbe. Tuđman se zatim obraća generalu Bobetku: "Ja sam rekao da poslije te operacije treba objasniti da su oni upali najprije, to u Velebit, da su ovo učinili, itd. I, rekao sam da treba otići i televizijskim kamerama prikazati te zarobljene tenkove i to." Spočitava mu i sljedeće: "Generale, molim, izjava, znači umjesto toga, bila je tvoja izjava. Ta izjava u cjelini je bila dobra, osim jednoga, osim jednoga, što je katastrofalno za nas. Kaže, dvije godine su nas izazivali, donijeli smo odluku da idemo u operaciju. To je nešto, što znači, nije objašnjeno, da su oni, znači, izazivali, da su nam izmasakrirali te MUP-ovce tamo, itd., nego donijeli smo odluku." Bobetko je, također, ostao nijem na ove Tuđmanove riječi, kao i na njegovu sljedeću primjedbu: "I, osobito molim, upotrebljeni su u toj operaciji i avioni, bez moga znanja, a to je jasno, kada avione prvi put upotrebljavaš, prema tome, ideš na rat, radiš suprotno od onoga i onome što se govori."

"Sve u svemu, gospodo", nastavlja Tuđman, "kao što vidite u veoma smo delikatnom političkom položaju. Jedva smo malo popravili napade na nas zbog situacije u Bosni, sada smo zadobili sa ovim i u Hrvatskoj, a jasno da ćemo iskoristiti to njihovo napadanje na civilno pučanstvo i da ćemo tražiti načina da skinemo te optužbe protiv nas, ali shvatite i nama bi bilo u interesu da stvarno političkim putem dođemo do rješenja jer bez obzira da li oni znači imali tu 50 i čuo sam cifru 200 mrtvih. U isto vrijeme znači, sasvim je sigurno da smo mi imali u samim tim operacijama i 20-tak mrtvih i ne znam 40 ranjenih, više, pa prema tome, kada bismo nastavili imali bismo goleme gubitke, a to je tu, a što bi bilo do Baranje i Vukovara.''

OVDJE predsjednik uzima malo daha i nastavlja nizati kritike na vlastiti račun: "Prema tome, u tom sklopu, kada gledam, nisam smio dopustiti, ne mislim, u tom, nego u cjelini kada gledam, nisam smio dopustiti. Smatram da sam pogriješio što sam dopustio ličku operaciju. Bez obzira, što je, molim, ona u vojničkom smislu uspjeh, i što smo dokazali i Srbima da smo kadri da im nanesemo. Ali, ovoga momenta, iz svih tih mogućih razloga zbog tog nastojanja, zbog toga što su se uprli, svi su se uprli, i u Evropskoj zajednici, molim, predsjednik Vijeća evropske sigurnosti, predajući onu formalnu notu, evo, zamolio je ambasadora da ode osobno u Zagreb, i da apelira na Hrvatsku, na predsjednika Tuđmana, da se traže politička rješenja. Prema tome, moramo jednostavno biti u sukladnosti sa takvom jednom politikom za kakvu se opredjeljujemo. Jer, bismo mogli to riješiti u roku od par dana, i kada kod toga ne bismo izazvali takav bijes svijeta, da bi čak nametnuo nam sankcije, onda bi to drugo bilo, a, ovako?"

Za riječ se potom javljaju dvojica ljudi iz privrednoga miljea: Nikica Valentić i Franjo Gregurić, naoružani pozamašnim količinama vazelina, Predsjednika počinju uvjeravati u ispravnost njegove odluke da napadne Medački džep. Oni zagovaraju definitivan vojni obračun sa Srbima, dok čovjek od kojeg bi se očekivalo da bude najžešći pobornik ratne opcije čitavo vrijeme mudro šuti. Gojko se Šušak, naime, za riječ javlja vrlo rijetko, i to samo kad treba dati potvrdu Tuđmanovim riječima. Razgovor Tuđmana, Valentića i Gregurića vrijedi stoga integralno prenijeti.

Valentić: Dakle, i to je nešto što vas ja duboko uvjeravam, kao čovjek, koji sam proveo cijeli život dolje, oni ne prihvaćaju nikakvo političko rješenje. Mislim, još jedna rečenica, da se samo treba bolje pripremiti, i lupiti na više strana. Hvala.

Tuđman: Predsjedniče Vlade, sa Srbima u Hrvatskoj, onima koji sada vode Knin i Baranju - ne. Ali, to je ipak jedna šaka, i oni ipak ovise o Beogradu. I, problem je u tome, hoće li ih Međunarodna zajednica prisiliti da obustave opskrbu. I, onoga momenta kada bi Srbija bila prisiljena na to, onda ćemo problem Srba u Hrvatskoj riješiti, onda će jedna šaka tih 10, 20 posto otići iz Hrvatske, i onda ćemo to riješiti. A, jasno da sa tim i takvima nećemo moći riješiti. Ali, kada bismo polazili samo od toga, onda je to rat, onda je to rat, koji nam svijet ne prihvaća. Ja vam kažem, i ja vam zato kažem, danas sam bio jako određen, ja sam pristao, i pogriješio sam, na tu ličku operaciju, i pod evo, pod ovakvim mišljenjem, razumijete. Kada bi nam svijet dopuštao, i kada bismo imali mogućnosti da u roku od, u kratkom roku da to riješimo, onda bi ja to bio za to. (...)

Kod nas se stvara malo atmosfera da je Hrvatska nasuprot takve jedne svjetske orijentacije orijentirana da riješi rat, a to znači da etnički očisti Srbe iz Hrvatske, to u praksi se zbiva jer mi ne možemo izbrisati to da oni imaju podatke da je u Slavoniji, zapadnoj Slavoniji 30-ak srpskih sela nestalo s lica zemlje, da je sada isto tako znači, ta tri, četiri srpska sela zbrisana itd. To stvara jednu sliku o Hrvatskoj na kojoj ne možemo graditi niti svoj politički status niti ekonomske odnose sa svijetom. Shvatite to.

Valentić: Možda su sada slabiji nego inače.

NIKICA je Valentić na tom mjestu do daljnjega ušutkan, ali poslije čitanja ovog dijela transkripta pouzdano znamo da je Franjo Tuđman bio potanko upućen u pojedine zločine hrvatskih vojnih trupa. Kada, naime, govori o nestanku s lica zemlja tridesetak srpskih sela u zapadnoj Slavoniji, on zna o čemu govori: kako je u veIjači ove godine pisao Feral, Krizni štab općine Požega izdao je 29. listopada 1991. naredbu u evakuaciji stanovništva iz srpskih sela Oblakovac, Vučjak Čečavački, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština... Evakuacija više od dvije tisuće ljudi provedena je u roku od 48 sati, a sva su sela potom temeljito opljačkana i spaljena. Premda Tuđman za sve to očito zna, ne pada mu na pamet narediti provođenje istrage i kažnjavanje počinitelja.

"Predlažem da napravimo jednu mnogo intenzivniju animaciju Srba na slobodnom području Hrvatske", uključuje se u razgovor tadašnji prvi vojni propagandist Drago Krpina, “jer mislim da smo ih do sada isto vrlo, vrlo malo koristili i da stvorimo klimu kako se jednostavno u hrvatskoj javnosti od njih očekuje da se izjasne mnogo jasnije i više nego do sada. U Karlovcu imamo 5,6 tisuća Srba koji uredno šute. Predlažem da na području cijele Hrvatske, na slobodnom području da stvaramo takvu klimu i da idemo u konkretne akcije ili ćemo Srbe dovoditi pred kamere gdje ćemo ih dobiti na radiju, u novine, da se izjašnjavaju.”

"U Karlovcu su mi rekli ne 5,6 tisuća, nego su rekli da ih ima 12 tisuća u Karlovcu. Ja sam tamo rekao javno da ih pozovu", kaže Franjo Tuđman na Krpinin prijedlog, a onda se opet u razgovor uključuje Nikica Valentić. "Predsjedniče, mene je zvala, kako ima puno u Gospiću miješanih brakova, nekoliko civila, baba starih je u Senju, ima neki logor, pa bi onda trebalo te iz Čitluka i Počitelja, te koje smo zarobili trebalo bi onda to samo smjestiti kvalitetno, i to prikazati, i reći. Jer, znam pouzdano, jer su mene zvali tamo da interveniram, jer je od te jedne unuka udata za moga bratića, pa tako u Senju postoji nekakav sabirni centar, gdje su te izbjeglice iz Čitluka, Divosela i Počitelja. Onda kada već to pokazujemo, da to napravimo tako", kaže tadašnji premijer otkrivajući nam postojanje logora za srpske civile u Senju.

OPERATIVNA provedba akcije "dovođenje Srba pred kamere" prepuštena je, dakle, Antunu Vrdoljaku i Hrvatskoj televiziji: mjeseci koji će doći nakon ovoga sastanka na male će ekrane - zahvaljujući pregalaštvu Tomislava Marčinka i njegovih mladanih žurnalističkih zvijezda - dovesti mnoge hrvatske Srbe, koji će hvaliti humani odnos hrvatske vlasti. Godine, pak, što će uslijediti neke će ljude odvesti na Mirogoj, neke u hladovinu vlastitih bogatstava, neke u Haag, a poslije svega će ostati spoznaja da je Franjo Tuđman znao za sve zločine, ali mu nije padalo na pamet da ih procesuira. Taj je čovjek, očito, jedino strahovao od međunarodne zajednice i samo zbog tog straha povremeno se odavao ulozi lažnog mirotvorca.