KAKO SU IZ RATNOG VRTLOGA IZRASLI NAJMOĆNIJI TAJKUNI U BOSNI I HERCEGOVINI I HRVATSKOJ (1)

Kada su se nedavno u javnosti pojavili faksimili dokumenata koji su potvrdili nagađanja da je u lipnju 1993. godine upravo nekadašnji predsjednik Vlade Herceg Bosne dr. Jadranko Prlić potpisivao odluke o otvaranju logora u Hercegovini u kojima su bili zatočeni Bošnjaci, aktualni zamjenik ministra vanjske trgovine BiH i bivši šef bosanskohercegovačke diplomacije regirao je dvjema prilično zbunjujućim izjavama.

Iako je objavljivanje tih dokumenata potvrdilo da je Prlić doista na popisu osoba za koje je zainteresiran Haaški tribunal, bivši predsjednik Vlade Herceg Bosne i najbliži suradnik Mate Bobana je kazao da se osjeća tek moralno i intelektualno odgovornim za otvaranje koncentracijskih logora u kojima je oko 15 tisuća Bošnjaka bilo izloženo neljudskoj torturi i nasilju. Što više, Prlić je istakao da je njegova Vlada "logore dovela na jednu civilizacijsku razinu i poslije ih zatvorila".

Te je Prlićeve riječi istaknuti kolumnist "Oslobođenja" Gojko Berić ovako komentirao: "Izgleda da je ova paklena igra s ljudskim životima bila smišljena samo zato da bi istaknuti Tuđmanov partijski aktivist u Hercegovini javno demonstrirao svoju samilost, čak i dozu altruizma, prema logorskim žrtvama. Zato on danas govori samo o posljednjem činu logorske drame izvedene u režiji HDZ-a, o postepenom zatvaranju mučilišta. Šta je sa prva dva čina, u kojima su mučilišta počela nicati i puniti se nevinim paćenicima?", pita se Berić.

Međutim, reći će vam u Sarajevu, Prlićev bi iskaz mogao biti istinit. Ne umanjujući Prlićevu izravnu političku i drugu odgovornost, možda je doista u pravu autor nepotpisanog teksta objavljenog 10. rujna ove godine u sarajevskoj "Hrvatskoj riječi" kada kaže: "Doktor Prlić teško da je u ratu imao vremena brinuti se o premlaćivanju i izgladnjivanju jadnih bošnjačkih zatočenika i dolaziti u inspekcije logora, kada su pred njim bile mnogo unosnije zadaće." I doista, 42-godišnji Jadranko Prlić, tijekom ratnih i poratnih godina, bavio se daleko atraktivnijim, unosnijim i profitabilnijim poslovima.

Nekada istaknuti aktivist Saveza socijalističke omladine BiH i pobjednik natjecanja "Učimo, radimo, samoupravljajmo" na području Mostara 1976. godine, nekadašnji novinar i zadnji komunistički dopredsjednik Izvršnog vijeća BiH 1991. godine, dugogodišnji dopredsjednik HDZ-a BiH, danas je najbogatiji čovjek u Bosni i Hercegovini. Oni oprezniji ustvrdit će da je Prlić tek najbogatiji Hrvat u BiH, ali svi se od reda slažu u jednom. Jadranko Prlić, profesor Ekonomskoga fakulteta u Mostaru, stvorio je zajedno s gradonačelnikom Mostara Nevenom Tomićem i svojim poslovnim suradnicima najveći bosanskohercegovački poslovni imeprij. Dr. Jadranko Prlić bio je strateg, a Neven Tomić nekadašnji ministar financija u Prlićevoj hercegbosanskoj Vladi, "mozak" operacija kojima su, u hudim ratnim vremenima bijede, prognaništva i patnje za većinu ljudi u Hrvatskoj i BiH, zarađeni milijuni maraka.

Danas se vrijednost imovine unutar Prlićeva poslovnog carstva procjenjuje na oko nevjerojatne tri milijarde maraka. Uz Tomića, nekadašnjeg člana Vijeća ministara BiH, najuži tim Jadranka Prlića čine ljudi koji su u javnosti gotovo nepoznati. Niko Dodig, Marijan Primorac, Dinko Slezak, dr. Marko Tadić, Davor Šimić, Anka Musa, Ivica Galić i drugi, prije rata su živjeli skromno, od svojih mjesečnih primanja. Danas su zajedno s Prlićem i Tomićem vlasnici naftnih kompanija, duhanski magnati, ekskluzivni zastupnici i dioničari Tvornice duhana Rovinj, vlasnici banaka i osiguravajućih društava, građevinskih i informatičkih tvrtki, sportskih kladionica i kockarnica, skladišta, tvornica, benzinskih crpki, hotela, kampova, poljoprivrednih dobara, sportskih kompleksa, nogometnih igrališta, plivališta, stanova i obiteljskih kuća u Mostaru, Zagrebu i obvezno u Makarskoj i na atraktivnoj Makarskoj rivijeri.

Sve to Prlićev imperij čini najjačim financijskim središtem i najcjelovitijim poslovnim sustavom bosanskohercegovačkih Hrvata. Druge dvije skupine su, naizgled, politički utjecajnije, ali ni izdaleka toliko financijski moćne. Prvu skupina koju čine braća Ivo, Zdenko i Milan Lučić, Bruno Stojić, a politički zaštitnici su im Krešo Zubak i, do smrti prvoga hrvatskog predsjednika, Miroslav Tuđaman, sada prvak HIP-a. Ivo Lučić je bio šef HIS-a za Hercegovinu i prvi čovjek hrvatske obavještajne zajednice u BiH, Zdenko predjednik Mladeži HDZ, a najmlađi Milan poslovni čovjek koji je stavio na noge sustav "Hermes".

"Hermes" je dugo vremena imao poseban status u opskrbi HVO-a, pa se na taj način akumulirao kapital koji je Lučićima omogućio privatizaciju dijela "Energoprometa", poslovnu suradnju s Nevenom Baračem i stvaranje "Dubrovačke banke" Mostar. Ta se banka poslije fuziranja zvala "Auro banka", a potpunog bankrota ju je spasio inozemni kapital. Lučići kontroliraju osiguranje "Croatija", te velikog uvoznika nafte, tvrtku "Zovko" iz Žepča". Grupacija Lučić danas je, procjenjuje se, "teška" oko 1,2 milijarde maraka. Zadnja investicija je kupovina punionice bezalkoholnih pića "Amfora" u Makarskoj.

Druga skupina okupljena je oko dvojca Ante Jelavić-Dragan Čović. Njezina se moć crpi još iz djelovanja Logističkog centra HVO-a Grude i suradnje s Ljubom Ćesićem Rojsom i čuvenim "Monitorom". Ali, kičmu ovog sustava čini "Hercegovačka banka". Na banku je naslonjen cijeli niz tvrtki i ljudi koji su vezani uz Jelavića i Čovića, poput "Soko", "Primus", uvoznika nafte "Croherc", "Hercegovina osiguranje", "Eurobem". Iako nitko nije uspio dokazati njezino postojanje, često se u javnosti tvrtke pod kontrolom Jelavićeve i Čovićeve skupine nazivaju "Hercegovina Holding". Ovoj se skupini pripisuje velik utjecaj na poslovanje javnih poduzeća, prije svega HPT-a i "Elektroprivrede", te kontrola nad "Eronetom". Međutim, ova je skupina financijski najslabija te se njezina imovina procjenjuje između 700 i 800 milijuna maraka.

U nekoliko će nastavaka "Slobodna Dalmacija" prvi put do sada istražiti snagu, putove i načine na koje je Prlićeva tajkunska skupina stekla svoju silnu moć. To prije jer se njezino djelovanje u značajnoj mjeri odrazilo i prelomilo na stanje u hrvatskom, posebice dalmatinskom gospodarstvu. Ispitat ćemo načine i tokove finacijskih operacija kojima je lobi Jadranka Prlića osigurao monopol na uvoz i trgovinu visokotarifne robe, posebice nafte i cigareta, te stvorio golemu dobit nastalu povratom te robe na hrvatsko tržište.

Pod našom posebnom analizom naći će se zaokruženi sustav koji su Prlić i Tomić pokrili nizom odluka i uredbi Herceg Bosne, a koji se posebno negativno odrazio na položaj trgovine i poljoprivrede u Dalmaciji. To se prije svega odnosi na povlašteni uvoz robe iz Hrvatske u BiH bez carine, te na odluke o uvozu radi izvoza. "Slobodna Dalmacija" će pokazati čime je rezultirala suradnja Jadranka Prlića s Tvornicom duhana Rovinj i njezinim direktorom Antom Vlahovićem te je li to u kakvoj vezi s djelovanjem balkanske duhanske mafije.

"Slobodna" će prvi put do kraja razjasniti okolnosti pod kojima je Inina nafta stizala bosanskim Srbima i vojsci Republike Srpske te okolnosti u kojima se posebnim odlukama, čiji su kreatori Jadranko Prlić i Neven Tomić, preferirao streloviti uspon mesne industrije "Lijanović" iz Širokog Brijega, a poticao krah hrvatske poljoprivrede, mesne industrije i PIK-ova.

U sljedećih nekoliko nastavaka saznat ćemo kako je, zahvaljujući političkoj podršci Franje Gregorića, Nikice Valentića i generala Vladimira Zagorca, u potpunosti uspio Prlićev projekt kojim je dio novca akumuliran trgovanjem naftom s bosanskim Srbima, trgovanjem cigaretama duž BiH i Hrvatske, povlaštenim graditeljstvom, poljoprivredom i bankarstvom, bio - neki bi rekli - "opran" i investiran u kupnju hrvatskih turističkih kapaciteta.