Samo u razdoblju od 10. rujna 1993. do 13. veljače 1994. iz Herceg-Bosne je u Republiku Srpsku, na temelju sporazuma premijera Prlića i Lukića, isporučeno 5,3 milijuna litara dizelskoga goriva D2 i oko 126.000 litara motornog benzina MB-98

Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili."

Tako je predsjedniku Vlade Hrvatske republike Herceg-Bosne dr. Jadranku Prliću 26. veljače 1994. godine pisao dr. Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve Republike Srpske. Lukićevo pismo, kojemu je povod "usaglašavanje količina roba razmijenjenih između dviju republika" i pregled isporučenih vrsta i količina pogonskoga goriva iz Herceg-Bosne u Republiku Srpsku u razdoblju od 10. rujna 1993. do 13. veljače 1994. godine, prvi su opipljivi dokazi o tajnoj hrvatsko-srpskoj trgovini naftom u BiH i komercijalnim aranžmanima na kojima su se stjecale velike gotovinske zarade.

Samo u tih pet mjeseci sporazumom Prlić–Lukić, Direkciji za robne rezerve Republike Srpske, s hercegbosanske strane isporučeno je 5,3 milijuna litara dizelskoga goriva D-2 i oko 126.000 litara motornog benzina MB-98 u vrijednosti od oko 2,4 milijuna maraka. Ne treba posebno napominjati da je "srpsko-hrvatska naftna veza" trajala više od tri godine i da je oko 70-ak milijuna maraka gotovine, zaprimljenih od Srba u zamjenu za Ininu naftu, dostavljanu po točno određenoj shemi, poslužilo kao inicijalni kapital u stvaranju velikih tajkunskih hrvatskih carstava u BiH. Trgovina naftom utvrdila je temelje financijski najmoćnijeg klana, čiji je osnivač i lider tadašnji predsjednik Vlade Herceg-Bosne dr. Jadranko Prlić.

Lukićevo pismo Prliću ponajprije je dokaz očitoga kršenja međunarodnog embarga na isporuku nafte SR Jugoslaviji i bosanskim Srbima, koji je bio na snazi od 1993. do proljeća 1996. godine, u koji nisu uključene samo Vlada Herceg-Bosne, već po logici stvari i Vlada RH. Dakako, jer radi se o isporukama Inine nafte, i to u vremenima najtežih rušilačkih operacija, zločina i etničkog čišćenja koje je po Bosni i Hercegovini hrvatskom naftom provodio srpski ratni stroj.

Vladimir Lukić zahvaljuje Jadranku Prliću na "dobroj razmjeni između naše dvije države". To upućuje na zaključak da je podjela BiH, i postojanje srpske i hrvatske države u njoj, tada službena politika ne samo Radovana Karadžića, već i vodstva Herceg-Bosne, politika koju Jadranko Prlić provodi bez ikakvih političkih i moralnih dvojbi. Tako je Prlić, doista, kako je to ovih dana konstatirao Gojko Berić u "Oslobođenju", kao premijer Hrvatske Republike Herceg-Bosne sudjelovao u komadanju vlastite države, da bi nakon Daytona, kao ministar vanjskih poslova te iste zemlje, pokušavao nekako sastaviti ono što je već raskomadao.

Iako je, priznaje u veljači 1994. godine predsjednik vlade Republike Srpske dr. Vladimir Lukić, utvrđena razlika u otpremi i prijamu količina nafte (netko je samo u ovom kontingentu uspio "maznuti" oko 200.000 litara dizela i 9000 litara MB-98), Lukić velikodušno predlaže Prliću da se gubitak podijeli po pola i sporazumno utvrdi da je u naznačenome petomjesečnom razdoblju Srbima isporučeno 5.358,279 litara D-2 i 125.680 litara motornog benzina u vrijednosti od 2.420.482 njemačkih maraka.

Međutim, navodi Lukić, sporna je isporuka 89.388 litara D-2 i 29.748 litara MB-98, koji je Direkciji robnih rezervi Republike Srpske predan 3. rujna 1993. godine. Zatim, sporna je, piše Lukić, količina od 436.790 litara dizelskoga goriva i 66.560 litara motornog benzina koji je Vojsci Republike Srpske isporučila 111. brigada HVO-a u razdoblju od srpnja do prosinca 1993. godine. Usto, precizno ističe srpski premijer hrvatskome, sporna je količina od 430.390 litara dizela i 67.620 litara motornog benzina koje je Vojsci Republike Srpske u istom razdoblju isporučila brigada "Ban Jelačić" iz Kiseljaka.

Lukićevo nastojanje da se s Prlićem i Hrvatima utvrdi "čist račun i duga ljubav" samo potvrđuje glasine o postojanju srpsko-hrvatske ne samo trgovačke, već i vojne suradnje na području srednje Bosne, na račun Bošnjaka. Zato pedantni Vladimir Lukić dostavlja Jadranku Prliću detaljan pregled vrsta i količina pogonskoga goriva čiji su isporuka i prijam sporni, te od njega traži pripadajuću dokumentaciju i otpremnice, kao i za količine koje nisu sporne. Srbi su bili spremni platiti samo ono što su zaprimili, ali ne i količine koje su "nestale" putem od Dretelja do Pala.

Lukić i Prlić su se sastali nekoliko puta, čim je za SR Jugoslaviju i bosanske Srbe uveden međunarodni embargo na uvoz nafte. Na sastancima u Herceg Novom, Gornjem Malovanu, Ćelebiću kod Livna i Banjoj Luci, još od svibnju 1993. godine, dogovorena je komercijalna suradnja Herceg-Bosne i Republike Srpske, te probijanje pomorskog embarga, koji su u Otrantu i južnom Jadranu čvrsto kontrolirale pomorske snage NATO-a. Dogovorima, na koje se u svojem pismu Jadranku Prliću poziva i predsjednik vlade RS Lukić, utvrđeno je da će hrvatska strana nesmetano isporučivati srpskoj potrebne količine nafte dobivene iz Hrvatske.

Srbi su vrlo uredno plaćali svoje obveze na dva načina: gotovinom i na račun otvoren kod Livanjsko-tomislavgradske banke. Uzlet unosne hrvatsko-srpske komercijalne suradnje događa se od konca rujna 1993. godine. Odlukom Prlićeve vlade, preuzimanjem dijela bosanskohercegovačkih kapaciteta, objekata, skladišta, benzinskih crpki i zaliha, stvorena je "Inter-Ina" Mostar. Njezino monopolističko poslovanje i ekskluzivne ugovore sa HVO-om, Jadranko Prlić i Neven Tomić kontrolirali su preko direktora "Inter-Ine" Šime Vrbata.

U Dretelju, pokraj Čapljine, u rujnu 1993. godine zatvoren je koncentracijski logor za Bošnjake. Dretelj je vrlo brzo preuređen za ono što je i bio — najveće skladište goriva bivše JNA na području BiH. Umjesto više tisuća izgladnjelih i izmučenih Bošnjaka u logore Gabela (bivše vojno skladište) i Dretelj, spretni je Jadranko Prlić unio barele nafte. Stoga doista i nije čudno što su prema vlastitu priznanju njegovom žurnom "zaslugom logori dovedeni u normalno civilizacijsko stanje, a potom i zatvoreni". Dretelj je tako stavljen u komercijalnu funkciju, a tragovi i naredbe o osnivanju logora sve donedavno brižljivo skriveni.

Iz Dretelja su od jeseni 1993. do proljeća 1996. godine, u pravcu Pala i Banje Luke, srpskim cisternama s lažnim registarskim pločicama HVO-a, ili cisternama HVO-a, prevezene tone pogonskoga goriva. U materijalnim nalozima i otpremnicama, kao kupac nafte koja se prevozila iz Dretelja navodi se trgovačko poduzeće "Energopromet - export-import" iz Kreševa, u srednjoj Bosni. Međutim, "Energopromet" iz Kreševa je fiktivna tvrtka, po Prlićevu nalogu registrirana kao poduzeće za trgovinu naftom i naftnim proizvodima. Pogonsko gorivo iz Dretelja nikada nije stizalo u Kreševo, već je bilo izravno usmjereno prema Direkciji za robne rezerve Republike Srpske.

Nalogom resornog Ministarstva trgovine, turizma i poduzetništva Prlićeve vlade HRHB, samo tijekom veljače, ožujka i travnja 1994. godine, za potrebe bosanskih Srba, iz Dretelja je upućeno 12 velikih kontingenata, sa čak 7.350.133 litre dizelskoga goriva D-2 i 4.712.493 litara motornog benzina MB-98. Samo taj komercijalni aranžman bio je težak oko 12 milijuna maraka. Sva ta silna količina pogonskoga goriva upućena je, navodno, fantomskom kupcu — "Energoprometu" iz Kreševa. Međutim, sve naloge i otpremnice o preuzimanju 12 posebnih konvoja, od 6. veljače do 10. travnja 1994. godine, potpisali su Piljo Stanišljević, Petar Baškan, Đorđe Zeljković, Zdravko Đukić, Miloš Gigović, Radenko Vukelić, Jovo Grkavac, Živorad Ćoćkalo, Milenko Čajić, Predrag Ćeranić, Tito Mikać i drugi, za koje se nikako ne bi moglo reći da su živjeli i radili u Kreševu.

U trenutku kada su Srbi ostali bez kapi goriva i kada je Vojska Republike Srpske bila prisiljena obustaviti ratne operacije, spas je stigao s hrvatske strane. Gorivo koje je ilegalnim kanalima namijenjeno SR Jugoslaviji, dospjelo je zahvaljujući aranžmanu Prlić-Lukić, u ruke bosanskih Srba. Naime, početkom 1994. godine, američki i talijanski brodovi iz sastava NATO-a presreli su na Otrantu ciparski brod koji je pokušao probiti međunarodnu blokadu, prekršiti embargo i prevesti naftu u crnogorsku luku Bar. Umjesto u Bar, brod je priveden u Ploče, gdje je gorivo i prekrcano.

Nakon nekog vremena, ono se našlo u Ininu skladištu, u obližnjem Rogotinu. Odatle su 2. ožujka 1994. godine cisternama HVO-a tisuće litara prevezene u skladište Dretelj, naravno, za poznatog "kupca" — "Energopromet" iz Kreševa, a odatle prema srpskim borbenim položajima. Sve je to otvorilo prostor Prlićevu klanu, koji je shvatio da je trgovina naftom u ratnim godinama unosan posao koji se ne smije propustiti. Usred ratnog nereda, Jadranko Prlić i ministar financija Neven Tomić pod svoju kontrolu su stavili "Inter-Inu", monopolista i posrednika u opskrbi naftom za područje pod kontrolom HVO-a. U trgovinu naftom prvi počinju uskakati Niko Dodig iz Čitluka i Ivica Zovko iz Žepča, obojica bliski Prlićevi suradnici. Njihove tvrtke u godinama koje slijede uzimaju sve veći udio "naftnog kolača" u Bosni i Hercegovini.