Vjesnik: 20. 09. 2001.
Samovolja je hrvatska bolest koja je najskuplja u politici
Sličnost dviju vladavina koju je iskusila suvremena Hrvatska je i u tome što je dr. Tuđman na kraju ostao prilično osamljen i što Ivica Račan postaje sve osamljeniji, a to vodi kraju vlasti koju obnaša... Iako premijer ima još vremena za promjenu načina vladanja, teško će nakon svega pridobiti suradnju ljudi koji bi mogli pomoći rješavanju ozbiljnih državnih, društvenih i nacionalnih nevolja, na koje već upozoravaju i inozemni prijatelji sadašnje vlasti/P
ostavlja se pitanje, posebice zbog moguće skore ponovne promjene vlasti, je li se u Hrvatskoj može uspostaviti vlast koju će predvoditi čovjek koji je u stanju osigurati suradnju jakih i ozbiljnih političkih ljudi i koji neće – samo zato da bi ispalo da samo on zna što treba Hrvatskoj i hrvatskom narodu – povlačiti poteze koji nisu provedivi te koji slabe Hrvatsku i trate dragocjeno vrijeme narodu koji odmah treba oporavak i poboljšanje životaZDRAVKO MRŠIĆ
U malo vremena Hrvatska je imala dva politička prvaka koji su bili izabrani golemom većinom glasova. Prvi se na vlast vratio poslije dva, a drugi poslije jednoga desetljeća.
Dr. Franjo Tuđman i HDZ osvojili su 1990. tri četvrtine saborskih mjesta. Stranka se zadržala na vlasti uz pouzdanu većinu do smrti svoga predsjednika. Ipak, kako je ratno hrvatsko desetljeće odmicalo, hrvatska se vlast sve više pretvarala u osobnu vlast.Predsjednik je na sebe bio preuzeo svu odgovornost za vođenje države, ali je i sam vladao. To je uspio sustavnim uklanjanjem političara koje je on sam bio prikupio bez ičije prisile. Jedan po jedan ili u skupinama odlagani su sposobni političari koji su imali različite ili oprečne poglede na vođenje države i narodnih poslova, a koji se zbog toga nisu pokajali.
Vrhunac otpora bio je 1994. kada je, nakon poraza snaga HVO-a u Bosni, vlast bila prisiljena prihvatiti Washingtonski sporazum.
Vješta i neograničena uporaba državnih medija stvarala je dojam jednoumlja, jer su svi onodobni političari koji su ostali privrženi vlasti govorili jednako. Ipak, riječ je o samovolji koja se, jer nije bila javno osporavana, očitovala kao jednoumlje.
Jasni su dokazi samovoljna ponašanja bili razgovor i dogovor u Karađorđevu u ožujku 1991. godine, prihvaćanje sukoba s Bošnjacima u Bosni, te olako prvobitno reagiranje na plan Z4 o konfederalizaciji Hrvatske. (Valja pregledati tisak iz jeseni 1994. godine). Nasreću, svaka je navedena nakana bila pobačena.
Sada se Hrvatska suočila s nečim što je slično sastanku u Karađorđevu. Premijer, koji je do sada bio »jak čovjek« hrvatske politike, samovoljno je sa slovenskim premijerom pokušao dogovoriti promjenu ne tuđih, nego hrvatskih granica na kopnu i na moru.
Psihologija na kojoj je utemeljen taj pokušaj svakako je vezana uz povratak na vlast. Povratak na vlast nakon dugogodišnjeg čamljenja u oporbi može lako u povratnika stvoriti dojam da mu je određeno da vlada, jer su povratnici u politici iznimno rijetki.
Drugi čimbenik je svakako lakoća s kojom su oba ta prvaka osvojila vlast – narod je žudio za promjenom vlasti pa je vlast valjalo samo uzeti. Za preuzimanje vlasti trebalo je više strpljenja, nego muke i znoja.
I u drugom slučaju osvojena je ozbiljna većina mjesta u Saboru, a s malo muke sadašnja najjača vladajuća stranka mogla je prikupiti i dvotrećinsku većinu. D
vaput je u mjesec-dva promijenila Ustav.Ipak, i uz takvu potporu u Saboru premijer je napravio niz poteza da oslabi ljude koji ga okružuju. Dok je poslije vladajući krug trajno slabljen uklanjanjem jakih ljudi (Mesić, Manolić, Boljkovac, Klarić, Hebrang, Šarinić), sadašnji postupak slabljenja vladajućeg kruga, nakon ograničavanja ovlasti predsjednika Republike i pomutnje u HSLS-u, sveden je na unižavanje, a ne na uklanjanje ionako politički slabih ljudi kojima je premijer otpočetka okružen.
Stoga premijer i želi »rekonstruirati vladu« samo na doministarskoj razini.
Do slabljenja snage ministara dolazi odbijanjem njihovih ostavki do kojih često dolazi ili zbog njihovih neprimjerenih javnih izjava ili zbog njihovih pogrešnih poteza ili odluka.
U Hrvatskoj sada, zapravo, nema ostavki. Uz moguću ispriku ministara javnosti, »mandati se stavljaju na raspolaganje«, što premijer redovito odbija. Ministri su prepušteni milosti premijera.
Takav način slabljenja vladajućeg kruga odabran je zbog koalicijske naravi vlasti. Prvi se predsjednik Republike Hrvatske nije strašio gubitka većine u Saboru, jer je zastupnike nadzirao jednostranačkom stegom.
Sličnost dviju vladavina koju je iskusila suvremena Hrvatska je i u tome što je dr. Tuđman na kraju ostao prilično osamljen i što Ivica Račan postaje sve osamljeniji, a to vodi kraju vlasti koju obnaša. Jedino što preostaje je da se vodstvo HSS politički očituje o samovoljnom vođenju države koje se nije pokazalo samo parafiranjem »graničnog sporazuma«, nego i drugim nakanama kao što je nedomišljena i usiljena reforma socijalnog sustava koju se smatra jedinim sredstvom uravnoteženja državnog proračuna.
HSS ne može više pred glasačima izbjegavati očitovanje ne o pojedinim potezima svoga koalicijskog ortaka kao što je poskupljenje telefonskih usluga, nego o ukupnom načinu vladanja u kojem ima sve više samovolje koju ne mogu prikriti ni oklijevanje ni taktičko povlačenje.
Rekonstrukcija koalicije ne smije se i dalje prepuštati samo, sada već slabom, premijeru. Dosadašnje ugibanje koalicijskih ortaka volji premijera ima svoj predložak u bivšoj vlasti.
Sadašnja je vlast koalicijska, a HDZ-ova je bila jednostranačka, ali je razlika i u tome što je ondašnja vlast ipak bila napravila nešto vidljivo i opipljivo, te što su Crkva i mediji vrlo rano postali kritični prema sadašnjoj vlasti.
Međutim, iako premijer ima još vremena za promjenu načina vladanja, teško će nakon svega pridobiti suradnju ljudi koji bi mogli pomoći rješavanju ozbiljnih državnih, društvenih i nacionalnih nevolja, na koje već upozoravaju i inozemni prijatelji sadašnje vlasti.
Na takvim se nevoljama u Hrvatskoj i oko nje temelje brojne inicijative za rješavanje »balkanskog problema« besmislenim prisilnim udruživanjem zemalja krcatih nevoljama.
Upravo se zbog toga postavlja pitanje, posebice zbog moguće skore ponovne promjene vlasti, je li u Hrvatskoj moguće uspostaviti vlast koju će predvoditi čovjek koji je u stanju osigurati suradnju jakih i ozbiljnih političkih ljudi i koji neće – samo zato da bi ispalo da samo on zna što treba Hrvatskoj i hrvatskom narodu – povlačiti poteze koji, prvo, nisu provedivi te koji, k tome, slabe Hrvatsku i trate dragocjeno vrijeme narodu koji odmah treba oporavak i poboljšanje života.
Nadati se je da hrvatski političari ovih dana uviđaju da je i njima samima suradnja korisnija od samovolje, jer Hrvatska i narod nemaju velik izbor u postupanju.
Samovolja vodi pogrešnim potezima, jer ljudi ipak znaju što Hrvatskoj treba, a bez njihove se suradnje nikakva politika ne može provesti.
Ta hrvatska bolest ne dolazi do izražaja samo u vođenju državnih poslova, ali je u politici najskuplja.
Autor je poslovni konzultant i politički analitičar.