ZAGREB, 19. rujna – Studija o nacionalnoj sigurnosti, što ju je pod vodstvom prof. dr. Ozrena Žuneca izradila stručna skupina pri Vladi, ovoga bi tjedna trebala ugledati svjetlo dana. Do kraja tjedna, svim će medijima biti podijeljena Studija o kojoj se dosad naveliko pisalo na osnovi »draft« verzija koje su tajnim kanalima dospjele do pojedinih listova. Studija je, s obzirom na prijedlog preustroja obavještajno-sigurnosnog sustava, izazvala dosta polemičnih napisa. Prema prijedlogu preustroja, o kojem su se navodno usuglasili predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan, hrvatsku obavještajnu zajednicu činila bi sljedeća tijela i službe:

Mediji skloni Karamarku predviđaju da bi on mogao postati ravnatelj novoosnovanog UVNS-a. Drugi izvori, također bliski aktualnom predstojniku UNS-a, međutim, najavljuju da Karamarko neće prihvati mjesto ravnatelja UVNS-a budući da bi ta institucija imala znatno manje obavještajno-sigurnosnih ovlasti, nego što ih sada ima UNS, te bi se bavila uglavnom administrativnim, strategijskim i organizacijskim poslovima. Neki analitičari tvrde da je protiv UNS-a najviše bio ministar unutarnjih poslova Šime Lučin. Lučin navodno nije bio nezadovoljan samo formalnim položajem UNS-a, dosad krovne obavještajne ustanove. Spominje se i Lučinovo trajno neslaganja s Tomislavom Karamarkom i nekim njegovim suradnicima, navodno savjetnikom u UNS-u Smiljanom Reljićem.

Poznata su lanjska medijska prepucavanja Karamarka, Reljića i Lučina. Lučin je, među inim, tvrdio da ga djelatnici UNS-a prate i raspituju se o njegovoj prošlosti. Prema Vjesnikovim izvorima bliskim Vladi, ministar Šime Lučin je nekoliko puta pokušao uvjeriti predstojnika UNS-a Karamarka da bi se trebao lišiti Reljićevih usluga. Lučin navodno zamjera Reljiću što je - od 1992., kada je bio šef sektora krim policije u MUP-u i provodio istragu o Gospiću, a kasnije kao pomoćnik ministra za SZUP sve do 1997. - bio umiješan u brojne nerazjašnjene obavještajno-kriminalne afere. Vjesnik doznaje iz izvora bliskih Uredu glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskog da bi Reljić trebao biti ispitan i kao svjedok u nekoliko slučajeva, objedinjenih pod nazivom »šibenska afera«.

Ti se slučajevi odnose na razne navodne ratne zločine i kriminalne radnje počinjene na području Šibenika i okolice 1992. i 1993. s kojima je Smiljan Reljić, navodno, svojedobno bio vrlo dobro upoznat. Istragu vodi i privodi kraju županijski državni odvjetnik u Šibeniku Željko Žganjer. Karamarko je nekoliko puta javno rekao da se ne želi odreći Reljićevih usluga. Zašto mu je toliko važan, nije htio otkriti, jer je navodno riječ o državnim tajnama. Vjesnik doznaje iz izvora bliskih Uredu Predsjednika da ni predsjednik Mesić, navodno, nije zadovoljan uslugama UNS-a i njegova sadašnjeg predstojnika. Neimenovani dužnosnik Ureda tvrdi da Mesić više ne želi da se sva krivnja za obavještajno-sigurnosne propuste u vezi sa sigurnošću i obaviještenošću Predsjednika svaljuje na SZUP i SIS, koji su pod nadzorom Vladinih ministarstava.

»Predsjednik Mesić zadnjih nekoliko mjeseci gotovo da i nije osobno komunicirao s Tomislavom Karamarkom«, tvdi izvor iz Ureda Predsjednika. Znakovito je da se u jednom tekstu u Novom listu, u kojem se razmatra mogućnost Karamarkova neprihvaćanja dužnosti ravnatelja nove, oslabljene službe UVNS, spominje da bi ostavku u MUP-u mogao dati Vladimir Faber, načelnik Uprave policije. On je navodno nezadovoljan, jer ga ravnatelj policije Ranko Ostojić uporno zaobilazi pri određivanju djelatnika koji su stavljeni Vladi na raspolaganje.

Faber je poznat javnosti iz tekstova koji su hvalili njega i Karamarka da su, kao čelnici zagrebačke policije, sredinom devedesetih počeli raščišćavati gospodarski kriminal - »slučaj Kutle i Gradski podrum«. U tome su navodno imali podršku Ivana Jarnjaka, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova. Jarnjakovom smjenom i oni su raspoređeni na druge poslove, a slučaj »Gradski podrum« ležao je u ladici. Karamarko i Faber su dugogodišnji prijatelji, zbog čega u MUP-u navodno nisu imali povjerenja u Fabera, bez obzira na njegovu stručnost.

Kako je Vjesniku potvrđeno iz izvora u Uredu Predsjednika i Vladi, koji žele ostati anonimni, predsjednik Mesić i premijer Račan su konačno shvatili da, zbog prijetnji unutarnjim terorizmom, a posebno mogućnosti vanjskog terorizma nakon »udara na SAD«, moraju usko surađivati na planu nacionalne sigurnosti. I da u tom smislu moraju žrtvovati određene modele, pa i kadrove na koje su se dosad oslanjali ne bi li stekli prednost u nadzoru obavještajne zajednice.