Istodobno s jačanjem pozicije Ine BiH, u kojoj je Jadranko Prlić bio predsjednik Upravnog odbora, počeo je uspon privatne tvrtke Circle Internacional Nike Dodiga, pod moćnom Prlićevom i Tomićevom zaštitom, koja je u kratkom roku postala jedan od najvećih uvoznika nafte u BiH

Bosanski Srbi nisu Ininu naftu plaćali samo novcem. Dio ukupnog zajedničkog komercijalnog aranžmana i dogovora između Jadranka Prlića i Vladimira Lukića bio je i slobodan prolaz hrvatskih prognanika iz srednje Bosne, iz Jajca, Travnika i Bugojna, preko teritorija koji su kontrolirali Srbi. Primjerice, hrvatski civili i pripadnici HVO-a, bježeći iz Travnika pred naletima Armije BiH, bez ikakvih su problema u jesen 1993. godine prošli preko Vlašića, koji su držali Srbi.

Sve isporuke goriva prema postrojbama HVO-a i prema Srbima osiguravala je Inter-Ina Mostar, izrasla na ostacima bh-imovine i poslovne mreže zagrebačke Ine. Srbi su zauzeli Ininu rafineriju u Bosanskom Brodu.

Muslimani su osim većeg dijela Energopetrola kontrolirali Inino sjedište u Sarajevu, benzinske crpke i najveće skladište u Podlugovima. Teško da je itko, osim predsjednika Vlade Jadranka Prlića, ministra financija u vladi HR HB Nevena Tomića i njihova čovjeka od povjerenja, direktora Inter-Ine Šime Vrbata, u bosanskom ratnom kaosu i potpunom neredu mogao imati nadzor nad količinama nafte koje su preko Inter-Ine Mostar stizale postrojbama HVO-a. Nemoguće je precizno utvrditi koliko su tona dizela i pogonskoga goriva namijenjenih postrojbama HVO-a, preko Inter-Ine i povlaštenih posrednika, Srbi dobili od 1992. do 1994. godine. Stoga je logično da su umjesto u proračun Herceg-Bosne, isplate za isporučenu naftu mogle završiti u privatnim džepovima.

Ali svi "gubici" Inter-Ine, sva sumnjiva potraživanja i sve nekontrolirane isporuke goriva za borbene operacije HVO-a, po okončanju ratnih sukoba, pokriveni su odlukom vlade Herceg-Bosne. Na poticaj Jadranka Prlića, između Tomićeva Ministarstva financija, Ministarstva obrane i Vrbatove Inter-Ine, međusobnom cesijom su zatvorena potraživanja koja su premašivala 10 milijuna maraka.

Nakon potpisivanja daytonskog sporazuma, umjesto Inter-Ine stvorena je Ina BiH. Ta je tvrtka u stopostotnom vlasništvu zagrebačke Ine. Zahvaljujući odličnim Prlićevim odnosima s Franjom Gregurićem, Nikicom Valentićem i Zlatkom Matešom, uopće nije bilo dvojbe tko će kontrolirati Inino poslovanje. Predsjednik Upravnog odbora Ine-BiH postao je dr. Jadranko Prlić. Znakovito, istovremeno s jačanjem pozicija Ine-BiH kao najvećeg uvoznika nafte i naftnih derivata u BiH, počeo je i brzi uspon i razvoj Circle Internationala, privatne tvrtke za trgovinu naftom iz Međugorja. Njezin vlasnik je Niko Dodig iz Čitluka, prijatelj i bliski suradnik Jadranka Prlića i Nevena Tomića. U Međugorju se vjeruje da su njih dvojica, uz Dodiga, i tajni suvlasnici tvrtke, čiji su uvozni potencijali i zarada nezadrživo rasli. Ali u posljednjih pet godina Ina-BiH, najveći uvoznik i distributer nafte, ujedno je i najveći dužnik državnom proračunu.

Nalaz Porezne uprave Federacije BiH upozorava da je temeljem neuplaćenih poreza na promet, nikada za putove i takse, dug Prlićeve Ine-BiH u zadnjih pet godina, točno onoliko koliko je i Prlić bio ministar vanjskih poslova BiH, narastao na 10,2 milijuna maraka. Ina-BiH je pokušavala izbjeći obveze, pa je nakon dugogodišnjeg natezanja i postupka pred Vrhovnim sudom BiH nedavno konačno ipak pokrenut postupak prisilne naplate dugovanja. Prve kontrole poslovanja Ine-BiH pokazale su niz nezakonitosti, a uz Prlićevo ime spominju se imena istaknutih hrvatskih dužnosnika za vrijeme vladavine HDZ-a.

Količine naftnih derivata koje je u BiH uvozio i plasirao Circle Internacional (oko 200 milijuna litara naftnih derivata godišnje) stalno su rasle, pa je mala nepoznata tvrtka iz Međugorja brzo stala uz bok sarajevskog Energopetrola, čiji je hercegovački dio uspjela dokapitalizirati i staviti pod kontrolu tajkunska obitelj Lučić. Iza Energopetrola i Dodigova Circle Internacionala slijede još dva distributera nafte. U posljednjih nekoliko godina stasala je tvrtka Zovko iz Žepča, inače u bliskim poslovnim i prijateljskim odnosima s Lučićima i predsjednikom NHI-ja Krešimirom Zubakom. Croherc iz Mostara, kao tvrtka u stopostotnom vlasništvu Hercegovačke banke, dakle u okviru grupacije bliske Anti Jelaviću i Draganu Čoviću, vrlo brzo se razvio zahvaljujući suradnji s Istrabenzom iz Kopra.

Diplomirani ekonomist Niko Dodig nekada je radio u čitlučkom pogonu mostarske zrakoplovne industrije Soko. Prije rata nije raspolagao nikakvom značajnijom imovinom. Danas se njegova imovina procjenjuje na oko 400 milijuna maraka. Circle Internacional u svojem vlasništvu ima niz benzinskih crpki širom Hercegovine, te naftni terminal u luci Ploče. Koliko je naftni biznis unosan, pokazuju i činjenice da Dodig ima velebnu obiteljsku kuću u Međugorju, veliku kuću u Drveniku pokraj Makarske, autokamp u Orebiću na Pelješcu, stan u Zagrebu i cijeli niz nekretnina. Nedavno je Dodig kupio tvornicu Bitumenka u Sarajevu, vrijednu oko 2 milijuna maraka.

Dodig se ponosi svojim privatnim sportskim centrom izgrađenim u Međugorju. Radi se o izvanredno uređenom, ograđenom i od pogleda znatiželjnika šumom zaštićenom kompleksu natkrivenih plivačkih bazena, triju velikih nogometnih igrališta profesionalnih dimenzija, od kojih jedno igralište ima tribine za 2000 gledatelja, desetak manjih travnatih betonskih teniskih i nogometnih terena, trim-staze, čak i posebno sagrađene lovačke kuće. Dodigov sportski kompleks radi na komercijalnoj osnovi. No to nije jedina Dodigova veza sa sportom.

Dodig se smatra jednim od više tajnih suvlasnika Prve sportske kladionice, a javnosti su poznate njegove poslovne veze s NK "Zagreb". Zajedno s direktorom NK Zagreb Dragom Marićem Niko Dodig je suvlasnik tvrtke Zagreb 93, koja se bavi prodajom i transferom svih Zagrebovih igrača u inozemstvo.

Circle Internacional, pod moćnom političkom zaštitom Jadranka Prlića i Nevena Tomića, nije uredno plaćao porez na promet, pa se našao na listi Porezne uprave Federacije BiH. Ali najveći izvor Dodigovih prihoda jest uvoz nafte. Circle Internacional je uvozio naftu, koja se u dokumentaciji prema državnim organima godinama prikazivala kao uvoz loživa ulja. Prikazivanje golemih količina uvezene nafte pod loživo ulje ima svoje "čvrste" financijske razloge. Tako uvezenu naftu Dodig je korisnicima prodavao bez plaćenog poreza, putarina i akciza.

Za razliku od nafte, uvoz loživa ulja u BiH oslobođen je poreza i akciza, pa je u maloprodaji litra loživa ulja za 60 pfeniga jeftinija od litre nafte. Osim redovite zarade ostvarene prodajom nafte, vlasniku ili vlasnicima Circle Internacionala je na ime 200 milijuna litara godišnje uvezene nafte, oslobođene državnih nameta, ostajalo oko 80 milijuna maraka "neplanirane" godišnje dobiti. Između nafte i loživa ulja ne postoji kvalitativna razlika, jer je riječ o istom proizvodu, koji se razlikuje po boji i visini državnih nameta.

Istražni organi raspolažu dokumentima iz kojih je vidljivo da je unutrašnjost cisterni Circle Internacionala pregrađivana, pa su se u svakom odjeljku jedne cisterne mogli istovremeno prevoziti nafta i loživo ulje, u omjeru 2:1 za naftu. I to bez straha od očevida i zapisnika carinskih organa. To više jer su službene uredbe vlade Herceg-Bosne svake godine propisivale vrijeme u kojem je uvoz loživa ulja na području Herceg-Bosne bio zabranjen.

Primjerice, jednom takvom uredbom o izmjeni i dopuni Uredbe o prometu motornog benzina, dizelskoga goriva i loživa ulja, predsjednik vlade HR HB dr. Jadranko Prlić propisuje da se uvoz loživa ulja na području Republike zabranjuje u razdoblju od 1. svibnja do 31. kolovoza 1994. godine. Osim u ta tri ljetna mjeseca, i vlada Herceg-Bosne je tako poticala trgovinu naftom i naftnim derivatima. Nafta se godinama nelegalno uvozila ili uz punu suradnju hrvatske carinske službe ili preko ilegalnih carinskih prijelaza. Treba li napominjati da je glavni dobavljač Circle Internacionala bila zagrebačka Ina, odnosno Ina-BiH, te neki manji distributeri, primjerice iz Travnika, čijom se dokumentacijom prikrivala trgovina naftom i razvila "igra papirima" pred Poreznom upravom Federacije BiH.