Vjesnik: 21. 09. 2001.

Oko za oko, zub za zub

VIKTOR VRESNIK

»Uhiti li generala Gotovinu, ova će vlast imati situaciju oko za oko, zub za zub.«

»Osude li generala Norca, njegovi suborci će se dići na oružje!«

»Hrvatska pristupila antiterorističkoj koaliciji kao saveznik SAD.«

»Koje je mjesto Hrvatske u novoj Europi?«

Nekoliko izjava i naslova uzetih iz raznih hrvatskih novina posljednjih dana daju nam prilično jasnu (i prilično tužnu) sliku o Hrvatskoj, njenim željama, mogućnostima i ograničenjima.

Objavljeni u vrijeme dok se svijet (pa i dobar dio Hrvatske) bavio terorističkim udarom na Sjedinjene Američke Države i mogućim nadolazećim ratom ili, u blažoj varijanti, novim valom globalne recesije, prve dvije citirane izjave pokazuju nam kamo pripadamo i koliko su tekstovi ispod druga dva naslova (i niza njima sličnih) tek puki odraz naših želja.

Ima li uopće smisla govoriti o savezništvu sa SAD u borbi protiv terorizma dok istovremeno mediji (uključujući i onaj najmoćniji – televiziju) posve otvoreno objavljuju poruke koje pozivaju na oružanu pobunu kod kuće?

Ima li mjesta takvoj Hrvatskoj u Europi?

Treba li se zato prepustiti pesimizmu?

Ne treba jer, srećom, već se više puta pokazalo da oni koji su izgovorili te i takve rečenice ipak govore u ime manjine. Ono što, međutim, izaziva ne samo sumnju nego i strah potpuni je nedostatak bilo kakvog reagiranja pravne države – jedno je, naime, priznavati slobodu mišljenja i govora, a nešto posve drugo prešutno tolerirati poziv na oružje.

Čak i ako Vlada, unatoč tome što je baš ona najviše prozivana, možda smatra da ne treba reagirati na prijetnje svakog bukača u medijima, smije li se na javni poziv na oružje oglušiti ured državnog odvjetnika?

Želimo li biti pravna država – ne smije, jer poziv na oružje izravno ugrožava sigurnost – ne države i poretka nego života i slobode svakog građanina.

Koliko je dosad poznato, a bit će nam drago ako smo u krivu, ni jedna tužba tim povodom do danas nije podignuta. Hoćemo li uistinu u Europu, želimo li da naše poruke o ulasku u bilo kakvu antiterorističku koaliciju ili gospodarsku, europsku, svjetsku... integraciju ne zvuče poput ispraznog politikantskog blebetanja, moramo shvatiti jedno: kao od svih drugih, tako se i od nas očekuje da prije svega stvari sredimo kod kuće.