Kako bi se osigurala kontrola i monopol nad uvozom i distribucijom visokotarifnih roba, trebalo je osigurati početni kapital, garancije plaćanje i stalan priliv novca. Zatvoreni krug financiranja i uvoza visokotarifnih roba, u kojem su značajno mjesto zauzimali "Circle Internacional", "Primorka", "Inter-invest", Jadranko Prlić i Neven Tomić uspjeli su osigurati na dva načina.

Još 1992. godine uspostavili su kontrolu nad "Hrvatskom bankom" Mostar (danas "Zagrebačkom bankom"), te su na mjesto Velimira Lovrića, koji je praktično stvorio tu banku, Tomić i Prlić za direktora postavili Berislava Kutlu, suvlasnika tvrtke "Kerametal" iz Ljubuškog. Od početka 1994. godine, Neven Tomić i Jadranko Prlić ostvaruju potpunu kontrolu nad poslovanjem Zavoda za platni promet u Mostaru. Upravo je ZAP ona najsnažnija poluga koja je Prlićevoj grupaciji omogućila uzlet i održavanje monopola naftom, cigaretama i drugom visokotarifnom robom.

Na čelu ZAP-a godinama je bila Anka Musa, žena od punog povjerenja Nevena Tomića. Ona je pozajmicama i sustavom kreditiranja omogućila da se unosni posao u potpunosti razmaše. Anka Musa je danas vlasnica triju stanova, u Mostaru, naravno, u Makarskoj i Zagrebu. Novac iz ZAP-a korišten je za kreditiranje Prlićevih i Tomićevih poslova, za trgovinu visokotarifnim robama s Bošnjacima u istočnom dijelu Mostara, Sarajevu i Tuzli. U takvim poslovima bilo je vžano imati gotov novac, pravodobnu pozajmicu i pravo jamstvo. Samo jedan šleper, u kojega bi se uložilo 100 tisuća maraka, "oplodio" bi i donosio četverostruku dobit.Tomić, Prlić i Musa u ZAP-u su imali otvoren pristup novcu. Naravno, gotovina nije izlazila iz trezora ZAP-a, ali su poslovi uspješno okončani plasiranjem novca bez kamata unutar uvijek istog zatvorenog kruga. U ZAP-u je Anku Musu zamijenio Vilim Primorac, također Tomićev čovjek. Primorac je vlasnik najpoznatijeg mostarskog caffea "Vili", niza nekretnina u Mostaru, kuće i stanova u Makarskoj i Zagrebu.

Mnogi su hrvatski financijski i poljoprivredni stručnjaci uvjereni da su još jednu odluku, Odluku o uvozu roba radi izvoza, Neven Tomić i Jadranko Prlić 1996. godine pripremili i progurali vladi Federacije, isključivo radi zaštite poslovnih interesa njihovih prijatelja i partnera, braće Ivanković, vlasnika Mesne industrije "Lijanovići" iz Širokog Brijega.

U tome je Prliću i Tomiću u velikoj mjeri pomogao dr. Marko Tadić, tada pomoćnik ministra poljoprivrede u vladi Federacije. "Lijanovići", koji su do 1992. godine imali samo nekoliko mesnica po Mostaru i Širokom, postali su značajno ime u mesnoj industriji zahvaljujući unosnom poslu i milijunima maraka zarađenim u opskrbi mesom postrojbi HVO-a. Zapravo, takav su poseban, monopolistički status ekskluzivnih dobavljača HVO-a "Lijanovići" i Stipe Gabrić Jambo dobili isključivo zahvaljujući dobrim vezama s Logističkim centrom HVO-a Grude, kojemu je na čelu bio Ante Jelavić, kasnije član Predsjedništva BiH, danas predsjednik HDZ BiH.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, potreba proširivanja tržišta u Federaciji u mirnodopskim uvjetima, "Lijanoviće" je sve više udaljavala od Jelavića, a približavala zamjeniku premijera vlade Federacije BiH Jadranku Prliću. On je iz Zagreba, nakon skandala u Upravi za veterinarstvo, u Sarajevo povukao svoga prijatelja Marka Tadića. Stoga se paket odluka i uredbi o uvozu radi izvoza, koji je "Lijanovićima" osigurao povlaštenu poziciju i monopol u trgovinu mesom i mesnim proizvodima u BiH i nazivaju "Tadićevi zakoni".

Njihova je bit da su se stoka, meso i mesni proizvodi hrvatskih mesnih proizvođača i PIK-ova, poput "Sljemena", "Vrbovca" i drugih, uvozili u BiH, samo uz plaćanje carinske evidencije u visini od jedan posto, te odmah izvozili na hrvatsko tržište, za 30 i više posto jeftinije, ali s etiketom Mesne industrije "Lijanovići". Cijena proizvoda i rada hrvatskih seljaka i hrvatskih mesnih proizvođača na taj je način potpuno obezvrijeđena. Na to je često i uzaludno u svojim istupima u Saboru RH upozoravao pokojni HSS-ov prvak Josip Pankretić.

Štoviše, oko "Lijanovića" se splela još jedna afera. Naime, 1998. godine bliski Prlićev suradnik, dr. Drago Bilandžija, potpredsjednik Vlade Federacije i ministar financija, potpisao je odluku kojom je "Lijanovićima" oprošten dug prema federalnom proračunu u iznosu od 17 milijuna maraka. Ispostavilo se da je Mesna industrija "Lijanovići", pored silne dobiti koju je ostvarivala na hrvatskom i BiH tržištu, nije plaćala državne poreze. Naravno, nije teško zaključiti da su se Prlić i Tomić, tada utjecajni članovi Vijeća ministara BiH, izborili da se "Lijanovićima" oprosti milijunski dug.

Kao dopredsjedavajući Vijeća ministara BiH, Neven Tomić se u siječnju 1999. godine čak izborio da se "Odluka o uslovima za uvoz robe radi izvoza" usvoji na razini države BiH. "Lijanovićima" je trebalo osigurati povlašteni status ne samo na području Federacije, već cijele BiH. Taj su dokument uz Tomića, potpisali i kopredsjedavajući Vijeća ministara dr. Haris Silajdžić i Boro Bosić. Međutim, međunarodna zajednica, shvaćajući štetnost takve Odluke za gospodarstvo cijele regije, žurno je tražila njezino ukidanje. Predsjedništvo BiH, u kojem je bio i Ante Jelavić, Odluku koja je privilegirala "Lijanoviće" stavilo je izvan snage u proljeće 1999. godine.

Ali, karijera dr. Marka Tadića time nije okončana. Iako je Tadić bio bez potrebnih sveučilišnih kvalifikacija, Jadranko Prlić je uspio osigurati da Tadić bude izabran za rektora Sveučilišta u Mostaru. U ljeto 2000. godine Tadić dolazi u sukob s većinom dekana mostarskih fakulteta i predsjednikom Upravnog vijeća Sveučilišta dr. Draganom Čovićem. Upravno vijeće je smijenilo Tadića, koji je cijeli slučaj proglasio "orkestriranom političkom hajkom".