U Vukovaru jučer je konačno prvi put nakon rata, postrojena 204. vukovarska brigada. Branitelji grada koji nije izdržao, ali koji je omogućio da Hrvatska izdrži, nakon deset godina ponovo su se okupili na istome mjestu. Iz više razloga postrojavanje 204. za Hrvatsku je Izuzetno značajan događaj.

Prvo, to je najmanje što je Hrvatska dužna Vukovaru. Tuđmanova vlast nikada nije imala tri čiste da postroji vukovarske borce. Izraz je to njene nečiste savjesti prema gradu koji je bio određen da svojom žrtvom plati međunarodno priznanje Hrvatske. Možda je postojao i strah od vukovarskih patnika. Jer dok je, zadržavajući invaziju s istoka, Vukovar vapio za oružjem, konvoji su odlazili u Hercegovinu.

Vukovarski borci prošli su kalvariju ne samo u opkoljenom gradu, nego i kada su se nakon njegova pada našli u slobodnom dijelu Hrvatske. Neki su, pa i neki od zapovjednika, pod morbidnim optužbama zatvarani, prebijani. S Vukovarom je Tuđmanova vlast i kasnije imala opskurne planove - namjeravala ga je ne obnavljati, ne vratiti Vukovarce, naseliti Bosance. Postrojavanjem 204. na vukovarskom gradskom stadionu vukovarski su se branitelji konačno vratili u grad za koji su ginuli, na mjesto svoga herojstva.

Drugo, okupljanje preživjelih vukovarskih boraca značajno je i zato jer se oduprlo sve prisutnijoj političkoj instrumentalizaciji branitelja. Posljednji zapovjednik vukovarske obrane, Branko Borković, Mladi Jastreb, nije pristao na učestalu praksu da branitelji svoja okupljanja i proslave usmjeravaju kontra aktualne vlasti. Čovjek koji je prošao užas vukovarske obrane teško može pristati na tako prizemne igre, na takvu upotrebu svoga ratnog angažmana. Otišao je kod predsjednika Republike i premijera za postrojavanje svoje ratne brigade dobio je njihovu podršku. Obratio im se ne zato jer je s njima nešto posebno u dobrim odnosima, nego zato jer oni predstavljaju legalne institucije hrvatske države.

Borković se odupro i pokušajima onemogućavanja. Svjesne da postrojavanje 204. ne mogu iskoristiti za svoje ciljeve, neke su grupacije pozvale na bojkot. Takozvani Hrvatski blok, na čelu s HDZ-om, tražio je da se u Vukovar ne ide, Đapić je također Borkoviću poručivao da odustane. Strahovalo se od incidenata, pokazalo se, bezrazložno. Na postrojavanju nisu bili svi koji su se tamo trebali naći, ali najveći je dio došao, shvaćajući da su država i njena obrana iznad stranaka i njihovih interesa. Na žalost, vrhovni zapovjednik predsjednik Republike, nije se pojavio u Vukovaru, kao ni u Šibeniku, i teško je za to naći opravdanje.

Vukovarski branitelji još jednom bi cijeloj Hrvatskoj mogli poslužiti za primjer. Obrana države prije deset godina bila je, ponajvećma stvar naroda, tako je i prvo postrojavanje 204. vukovarske proteklo u znaku nekadašnjeg obrambenog zajedništva. Vukovarski branitelji nisu dali da im stranke ukradu njihovu obljetnicu i iskoriste je za svoje prizemne interese. Još jednom su obranili Vukovar, pokazujući da postoje fakti koji se imaju smatrati nacionalnim svetinjama.