U javnosti su pri tome sporne samo neke odredbe iz Sporazuma o granici između dviju država, dok se dogovor o NE Krško uzima bezrezervno kao pozitivno rješenje za hrvatsku stranu. On se doista takvim i čini na prvi pogled, jer stvari vraća na početno načelo zaštite ravnopravnosti definirano još sporazuzmom izvršnih vijeća Slovenije i Hrvatske 1970. godine i potvrđenim aneksom toga sporazuma 1982. godine, te Samoupravnim sporazumom o uređenju međusobnih prava i obveza osnivača i NE Krško.

Vraćanje na početak znači da će HEP dobivati struju iz Krškog po cijeni od 2,5 do 3,5 cente po kilovat satu, što je daleko jeftinije od sadašnjih nabavnih cijena, te da mu je taj izbor načelno osiguran 20 godina, koliki je životni vijek nuklearke u Krškom. Nadalje, obje će strane postizanjem dogovora odustati od međusobnih potraživanja, a podijelit će troškove dekomisije (zatvaranja elektrane) i zbrinjavanja radioaktivnog otpada.

Iza te poštene nagodbe stoje, međutim, različita polazišta slovenske i hrvatske strane - pravno-materijalna i stručna. Rečeno brojkama: dogovor će hrvatsku stranu stajati od 300 do 500 milijuna dolara za dekomisiju (zatvaranje) i zbrinjavanje otpada, 50 milijuna dolara za ranije jednostrane slovenske investicije u NE Krško.

Dogovorom se istodobno zauzvrat gubi pravna osnova za naplatu potraživanja od NE Krško koja su do ovoga mjeseca dosegla sumu od 360 milijuna DEM.

Razlika u ciframa, od kojih strane džentlmenski odustaju, nije samo u odnosu 105 prema 180 milijuna dolara: NE Krško jednostranom odlukom ne isporučuje struju HEP-u još od srpnja 1997. godine. Dogovorom je predviđeno da isporuka hrvatskoj strani započne u srpnju 2002. godine. Svaki mjesec bez struje iz NE Krško HEP, po njegovoj računici, stoji oko 10 milijuna DEM (troškovi kapitala i zamjenskih izvora struje), pa se toliko redovito mjesečno fakturira NE Krško. Sadašnja će ukupna potraživanja s tog naslova narasti do početka isporuke struje za daljnjih stotinjak milijuna. Dogovor, međutim, ne predviđa nikakvu naknadu HEP-u za period do ponovne isporuke struje.

Nadalje, s pravnog aspekta prihvaćanje troškova dekomisije i zbrinjavanja radioaktivnog otpada nova su obveza Hrvatske koje nije bilo u dosadašnjim partnerskim ugovorima i sporazumima.

Uz to, neriješeni su sudski sporovi koje su pokrenule obje države: 1998. Slovenska strana je tužila HEP koji je odbio plaćati jednostrano određenu cijenu struje i troškova i s tog naslova potražuje 105 milijuna dolara; 1999. godine HEP je uzvratio tužbom zbog troškova nastalih uskratom struje i troškova kapitala koji do srpnja 2000. godine iznose 114,9 milijuna dolara.

Raspadom zajedničke države počele su, međutim, "igre bez granica" u kojima je Slovenija raznim računicama pokušavala umanjiti vlasnički udio Hrvatske nudeći joj u jednom času svega 29,3 posto vlasništva, ishoditi prelazak na kupoprodajni odnos, da bi 1998. Uredbom o preoblikovanju hrvatski partner bio u cijelosti izvlašten. Na upravljačko-kadrovskom planu paritetni odnos zapošljavanja sveo se na 1:5 u korist slovenske strane, bez hrvatskog učešća u upravljačkom kadru, a udio hrvatskih tvrtki u poslovanju elektrane u stalnom je padu.

Zadnja godina primirja bila je 1997. kada su oba partnera prihvatila bilancu NE Krško. Iste godine uslijedio je jednostrani prekid isporuke struje Hrvatskoj, a potom pumpanje troškova i amortizacije na slovenskoj strani, na što je Hrvatska uzvratila visokim troškovima nabave zamjenske energije.

Te su igre rezultirale i lošim poslovanjem nuklearke do te mjere da je slovenski parlament osnovao posebno povjerenstvo za provjeru njezina rada i način prodaje hrvatske struje drugim kupcima.

U kojoj mjeri će džentlmenski dogovor i nagodba uvažiti ove činjenice — tek će se vidjeti. Dosadašnje ponašanje slovenske strane upućuje u najmanju ruku na oprez.

Pri utvrđivanju budućih odnosa ne treba zanemariti ni antinuklearno raspoloženje koje je Hrvatsku već ostavilo bez slovenskog partnerstva za izgradnju nuklearke na njezinu prostoru, jer je Slovenija proglasila jednostrano moratorij na investicije u nove nuklearne elektrane. Uz to, kao što hrvatski put u Europu vodi preko Slovenije, tako slovenski put u Europu ide preko Italije i Austrije — zemalja izrazito antinuklearne politike.

Sabor bi stoga ratifikaciju dogovora o NE Krško morao uvjetovati obvezom pridržavanja principa "čist račun — duga ljubav". Ne samo zbog, u najmanju ruku, 200 milijuna dolara razlike međusobnih potraživanja do srpnja 2002. godine u korist Hrvatske, nego i zbog principa pravne države i tržišnih odnosa. Po njima se, naime, kućanstva u Hrvatskoj bez pardona isključuju zbog neplaćenih računa HEP-u, a njihova ukupna dugovanja HEP-u manja su od 50 milijuna dolara.