U vojnim akcijama Amerikanci će djelovati unilateralno, samo uz pomoć Velike Britanije, ali europske zemlje NATO-a pomoći će Washingtonu u odlučujućem segmentu ove borbe - obavještajno. To je glavni zaključak NATO-ova sastanka, na marginama kojega se nastojao riješiti i problem uključivanja europskih saveznika u protuterorističku kampanju. Kakva će biti priroda te dugogodišnje europsko-američke suradnje i tko će koordinirati obavještajne podatke, pitanje je na koje se sada nastoji odgovoriti s obje strane Atlantika.

To ujedno zadire u samu srž odnosa EU-a i SAD-a. Ti odnosi kombinirani su od stvarne, a ne samo deklarativne solidarnosti u krizama, a ona se pak sastoji od mješavine pragmatizma i principa, ali i od konkurencije i nepovjerenja. Otkako se počela emancipirati, Europa nije spremna dati Americi posve odriješene ruke i vodeću ulogu.

U Bruxellesu su bolno svjesni svojih granica i mogućnosti, koje su se u rješavanju balkanske krize pokazale skromnima. Pristajanje uz Ameriku u ovom trenutku znači i da EU postaje jedan od mogućih ciljeva u "ratu" koji predstoji, a kad si patuljak, pogotovo sigurnosni, moraš dva puta razmisliti o svakom sljedećem ratobornom potezu. Važno je što je američko veleposlanstvo u Parizu prošli tjedan moglo odletjeti u zrak, kao što se mogu dogoditi diverzije i u zajedničkim europskim institucijama u Bruxellesu, i naravno, u bruxelleskom sjedištu NATO-a. Eksplozija tu, atentat tamo, i europske burze počet će dodatno padati, jer će ulagači i potrošači postajati sve nervozniji. Pozicija u kojoj je EU sada baš je posebno osjetljiva zbog uvođenja eura i zbog toga što se ipak još ne zna kako će se zajednička valuta u ovim nestabilnim političkim okolnostima pokazati.

Kad stvari tako stoje, EU želi biti odgovoran za svoju sudbinu. To je jedan od razloga što EU uporno traži partnerski odnos od Amerike, što je naznačeno velikim brojem izjava europskih lidera o uvažavanju europskih 'specifičnosti' i o tome da EU neće potpisati bjanko ček Americi. Doduše, takav bjanko ček, naime, sudjelovanje trupa u predstojećim operacijama, Amerika nije ni tražila. Stvarno joj je bilo stalo samo do dvije nacionalne vojske - britanske i francuske. Francuskoj se nisu ni nadali, a Veliku Britaniju će dobiti, što se ovdje, iz raznih razloga, smatra velikim dobitkom za Ameriku.

Konzultacije se sada vode ne samo na medijski jako vidljivim scenama, kao NATO u srijedu ili sastanak na vrhu šefova država i vlada EU-a prošli petak, nego i na manje eksponiranim, ali izvanredno važnim razinama. Takvo jedno tijelo, koje će biti sve važnije i što se tiče Hrvatske, jest sastanak ministara policije i pravosuđa EU-a. Oni su, također prošli tjedan, finalizirali paket od 37 instrumenata kojima su ojačali međusobnu suradnju, pa i u segmentima u kojima je to prije bilo jako teško zamislivo, kao što je zadiranje u nacionalna zakonodavstva.

To odustajanje od važnog dijela državnog suvereniteta, zbog čega će Portugal, primjerice, morati mijenjati dio u svom ustavu, a pet-šest zemalja, među kojima i Njemačka, trebati posebno odobrenje parlamenta, bilo je dogovoreno u jedva dva sata. Procedura ekstradikcije optuženih, koja je prijašnjih godina uvijek zapinjala, najednom se, u novim okolnostima, više nije činila toliko važnom. Odluke koje se ovih tjedana donose, i to takvim tempom, a pogotovo u sferi pravosuđa, imat će izvanredno velike posljedice za samu strukturu Unije. (A i za one koje nisu u Uniji.) Uglavnom, na tim sastancima europskih ministara policije i pravosuđa posebno je dogovorena obavještajna suradnja i razmjena obavještajnih informacija s Amerikom.

Koliko je segment transatlantskih odnosa oko obavještajnih podataka bio poljuljan, izbilo je na vidjelo istragom Europskog parlamenta oko američkog obavještajnog programa Echalon. Echalon je bio - jest? - američki sustav za prisluškivanje, s kojim su se iz postaje u njemačkom gradiću Bad Aiblingu prisluškivale interkontinentalne komunikacije, iako je navodno bio uglavnom namijenjen prisluškivanju Balkana. Europska istraga pokazala je da Amerika, iako je bilo nekih zloporaba u sferi gospodarstva i iako je to u velikoj mjeri tehnički mogla, ipak nije totalno kontrolirala sve poslovne i privatne komunikacije u Europi, što je bila pretpostavka s kojom je europska istraga počela.

Ima još jedna stvar. Točno je da Velika Britanija ide sama u vojnu suradnju s Amerikom, i to na temelju ugovora o posebnim odnosima koje imaju te dvije zemlje. Ali, opet, nije to baš sasvim tako, jer Velika Britanija ipak ide i kao dio EU-a, i kao reprezentant EU-a. Nezamislivo je da ikoja europska zemlja ide u vojnu akciju sama, bez podrške ostalih četrnaest - to je naprosto nemoguće. Oko toga što će napraviti, Velika Britanija se konzultirala i s ostalom dvojicom velikih, tj. Bonnom i Parizom, i s nekoliko važnih manjih i malih, sa svih četrnaest. Iako tako na prvi pogled ne izgleda, odluka da Velika Britanija ide sama s Amerikom dio je zajedničke vanjske europske politike.

Sjedinjene Države i dalje imaju vojnu moć, ali Europa prvi put ima s čim igrati, a da nije u pitanju samo novac. To nije samo fantastična britanska vojska, neopterećena američkom doktrinom o vojniku kao najsigurnijoj profesiji u kojoj će baš svatko dočekati mirovinu bez fizičkih ozljeda. Osim toga, važna je politička težina koju će EU dati američkim odlukama - reakcije na američki odgovor, kakav bio da bio, bit će rastrerećen time što će dio udarca amortizirati i Europa, i time mu dati legitimitet. To je vrlo veliki doprinos, i Europa će zauzvrat sigurno mnogo toga tražiti, pri čemu će svakako biti i američko posve zeleno svjetlo za stvaranje snaga za brzo djelovanje.