Bez sumnje je nužno biti pogolem Hrvat - pače, Hrvatina - da bi zarobljenoga neprijateljskog vojnika u betonskoj utvrdi daleko od bojišnice pretvorio u puki objekt životinjskog iživljavanja. Nema dvojbe kako smišljanje raznorodnih tortura i načina mučenja bespomoćnog agresora, ali i građana "krive" nacionalnosti, iziskuje puno više od konfekcijske i uobičajene mjere domoljublja i nacionalne svijesti. Proširiti dijapazon svojega isljedničkoga djelovanja na način da premlaćivanjem, mučenjem i ubijanjem zatočenika u vojnom zatvoru u trenucima dokolice još počastiš i svojtu, poznanike i prijatelje koje su baš tih ratnih dana zasvrbjele besposlene šake - može samo višestruko plemenit Hrvat. A i takvih je, hvala Svevišnjem, bilo više nego dovoljno među nama. I mnogi su još na slobodi.

Zbivanja u ratnoj luci Lora - s desecima nestalih, ubijenih, mučenih i na razne načine ponižavanih uznika - nadvila su se ranih devedesetih - poput crnih vrana - nad ranjenom i napadnutom Hrvatskom i slobodarskim Splitom. Zatvor za ratne zarobljenike koji je obnoć pretvoren u mučilište otvorenog tipa odavno je ušao u anale ratnoga beščašća - kako po strahoti tortura o kojima su šaputali svjedoci, tako i po sramotnoj šutnji prošloga režima koji je kosture žrtava, uz detaljna saznanja o odgovornima, smjerno gurao u svoje blindirane ormare.

Lora kao noćna mora progonila je mnoge koji su kroz nju prošli kao zatočenici ili usputni svjedoci, za razliku od i te kako maštovitih krvnika kojima su induktorski telefoni, telefonski kabeli, gumene palice i đonovi čizama u mračnim zakutcima njihovih domova svih ovih godina vjerojatno predstavljali tek nostalgične podsjetnike na vrijeme ponosa i strave. Da je titula vojnog zatvora bila tek prozirna krinka mafijašima i inim kompleksašima za uspostavu poluprivatne kaznionice svjedoče mnogi poznati detalji - od onoga da je u Lori podlegao batinama hrvatski vojni policajac Dalibor Sardelić i građanin Splita bez ikakva krimena osim pogrešne krvne slike, pa do dirljivih opisa očevidaca po kojima su zatvorenici tjerani da danima žive vezani lancem u psećim kućicama.

Potiskivana u zaborav punih deset godina, istina o Lori i tamošnjim batinašima s krvavo-bijelim opasačima ovih dana doživljava svoj pravosudni epilog. Kao osumnjičenici u njemu zasad participiraju mahom sitne ribe iz kriminogenog miljea, dok njihov ratni zapovjednik, general Mate Laušić i dalje ustrajno grije glavnu vojnopolicijsku fotelju u Ministarstvu obrane.

Odora vojne policije - kao dobar kriminalni paravan - i u Lori je nekima služila istoj onoj svrsi kao i prilikom organiziranih švercerskih lanaca ukradenim automobilima koji su, hrvatstvu unatoč, uredno isporučivani mrskim srpskim agresorima u istočnoj Hercegovini. Također pod plaštom čuvara vojničke časti, mnogi splitski stanovi brutalno su oslobađani od svojih starih stanara, a atraktivni poslovni prostori - na koje su pojedinci bacili oko - daleko od granata jugoarmade - letjeli su u zrak. Oni koji su vojnopolicijsku značku pretvorili u njezinu nakaradnu negaciju i umrljali je krvlju bespomoćnih žrtava naročito ne zavrjeđuju ničije domoljubne sućuti - cijeli Split nije Manjača, a svi Hrvati nisu Duško Tadić.