Vjesnik: 01. 10. 2001.

»Posljednja opomena«

MILE FRANIČEVIĆ

»Bit će to posljednja opomena vlasti, a ako bude potrebno, borit ćemo se za svoju državu jer vjerujem da to ni nakon deset godina nismo zaboravili«. Poručio je to javnosti, najavljujući prosvjedni skup branitelja u Zagrebu, 20. listopada, predsjednik osječko-baranjskog Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, Ivan Vekić.

I šef Stožera, Mirko Čondić, progovorio je o mogućoj upotrebi »drugih vidova borbe«, osim onih »koji su da sada demonstrirani«.

Povod njihovim izjavama bile su prošlotjedne vijesti o privođenju osumnjičenih za navodne ratne zločine u splitskom ratnom zatvoru Lora, ali i o obavijesnim razgovorima u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, kao i to, što nije raspisan referendum o jednakom tretmanu branitelja i pripadnika antifašističkih vojski.

Ako se izuzme odbijanje raspisivanja referenduma za koji s jedne strane doista postoji 400 tisuća prikupljenih potpisa, a s druge je neusklađen zakon o njegovoj provedbi, postavlja se pitanje što je zapravo sporno u osječkoj i splitskoj »priči«. Zar je Domovinski rat - koji svi, bez obzira na ideološku orijentaciju, smatraju temeljem na kojemu počiva hrvatska država - moguće diskreditirati istinom o zločinima protiv civila ili činjenicama o odgovornima za poticanje na ubojstvo Josipa Reihl-Kira?

Umjesto da osobno, kao ratni zapovjednik grada, na pravom mjestu doprinese zaštiti sudionika Domovinskog rata i da i tamo upozori na nužnost utvrđivanja odgovornih za, kako je rekao, pogibiju više od 1000 građana Osijeka, Branimir Glavaš izabrao je komunikaciju posredstvom medija.

Reakcija na privođenje sedmorice osumnjičenika za zbivanja u Lori pak, također se, manje više, svela na ocjene kako se tim činom sotoniziraju Domovinski rat i njegovi sudionici. Domaću, a posebice svjetsku javnost, nitko pritom nije ni pokušao upozoriti na pomalo zaboravljene, a iznimno važne činjenice o tome tko je sve to zakuhao, tko je bio agresor, a tko žrtva. Jednako tako, ako bi oko nečega trebalo težiti općem konsenzusu, onda se to, prije svega, odnosi na stav da za počinjeni zločin nema izlike, pa je nema ni za - koliko god to bilo bolno - stradanje civila u splitskom ratnom zatvoru. Jednom riječju, bilo bi dobro da i ti segmenti postanu dio novih vidova »borbe« koju najavljuju Čondić i Vrkić.