Američke elitne snage mogu biti obučene najbolje na svijetu, no na toliko teškom terenu izdržat će samo oni koji imaju volju jaču od paštunskih gorštaka koji su majstori za prikrivanje u planinama i postavljanje zasjeda / Iako službeno podržava američke antiterorističke mjere, pakistanski vojni režim ne može prikriti činjenicu da su srca mnogih njegovih časnika, školovanih u Velikoj Britaniji i SAD-u, sklonija arhaičnim talibanima nego zapadnoj civilizaciji

ZAGREB, 1. listopada - Amerikanci su se upustili u sukob kakav nikada nisu vodili. U Vijetnamu, Grenadi, Panami, Iraku, Kuvajtu, na Kosovu i u Jugoslaviji, bilo im je lako odrediti vrijedne i manje vrijedne ciljeve i ono još važnije - definirati neprijatelja i usmjeriti svu svoju snagu samo na njega. Sada je posao daleko složeniji.

Više nije riječ o klasičnom ratu nego o lovljenju protivnika koji ima lice i naličje. S jedne strane, širom Afganistana nalazi se gusto razgranata mreža Bin Ladenovih više-manje poznatih uporišta sa 12.000 izvježbanih samoubilačkih komandosa (uključujući i brojna tajna skloništa u nepristupačnim brdima). S »okrenute« strane afganistanske slagalice čvrsto stoje talibani s vojskom od 55.000 ljudi i podignutom pričuvom od još 45.000 plemenskih ratnika mahom iz većinskog naroda Paštuna, iz kojeg potječu i svi talibanski vođe i većina boraca. U svom prosječnom životu, koji traje 45 do 50 godina, ti iskusni ratnici naučili su se suočavati s dvjema pojavama: glađu i smrću.

Američke elitne snage mogu biti obučene najbolje na svijetu, no na toliko teškom terenu izdržat će samo oni koji imaju volju jaču od paštunskih gorštaka koji su majstori za prikrivanje u planinama i postavljanje zasjeda. Ako je Vijetnam bio sukob u džungli gdje su snage odmjeravali vojnici nejednake fizičke snage i uhranjenosti (finale je dobila vojska mršavih seljaka odjevenih u crne pidžame i gumene sandale), u Afganistanu će više biti riječ o »ratu sjenki« i »igri skrivača«, u kojem će pobijediti onaj tko je vještiji, pametniji i strpljiviji. Amerikanci ni u pet valova uzastopnih bombardiranja iz zraka ne mogu zbrisati talibanski režim. Mogu ga samo destabilizirati i otjerati u brda, gdje će se deseci tisuća fanatiziranih vojnika pretvorenih u gerilce osjećati kao ribe u vodi.

Stoga će Sjedinjene Države uložiti dodatne napore da talibane izmore stalnim diplomatskim i političkim pritiskom, izolirajući prije svega one krugove u arapsko-islamskom svijetu koji su im do sada javno ili tajno pomagali. Nadalje, neprekidnim premještanjem masivnih vojnih snaga u regiji Amerikanci stvaraju kolateralnu štetu: to zastrašuje one Afganistance koji će radije izabrati izbjeglištvo nego talibane i time prorijediti mobilizacijske oslonce sadašnjeg režima u Kabulu.

Svi potezi Washingtona krupan su zalogaj čak i za uhodan američki diplomatsko-politički i financijski stroj. Afganistanska oporba šaroliko je društvo: od gomile militantnih frakcija koje se mrze i ideološki i etnički, do onih afganistanskih političara (svi žive u izbjeglištvu) koji žele vidjeti pete talibanima, ali ne vole baš ni Amerikance, smatrajući da oni samo iscrpljuju snagu islamskog svijeta i »licem nevinašca primaju znoj manje razvijenih naroda«.

A što je s rukom koja hrani talibane? O njoj, kao nitko na Zapadu, sve zna pakistanska obavještajna služba. Pakistanskoj vojsci su studenti jedne sunitske medrese (koje je predvodio mula Omar) pali kao dar s neba. Naime, 1994. godine Mohamad Omar je sanjao da se susreo s Alahovim prorokom koji mu je dao precizne upute: ujediniti Afganistan, uništiti polja opijuma i završiti građanski rat koji je izbio nakon odlaska Rusa. Sa 30 drugih studenata, kako govori talibanska legenda, uzeo je »kalašnjikov« u ruke i za nekoliko mjeseci u južnom Afganistanu stvorio vojsku od tridesetak tisuća ljudi.

Washington je do sada prikupio dovoljno alata za ozbiljnu borbu protiv terorizma, ali mu iz ruku još klizi ključna poluga. To je, naravno, Pakistan u kojem pak ima mnogo onih koje iz siromaštva, osjećaja bespomoćnosti i nedostatka nade ne podižu obećani američki krediti i otpisani dugovi nego upravo talibanski prkos i njihovo pljuvanje u lice SAD-a i Zapada.

Fran Višnar