Kad smo već na prve tragične vijesti o zračnim, terorističkim udarima na SAD u našem listu objavili dva analitička teksta, u kojima smo pokušali objasniti da, prvo, nije riječ samo o terorizmu nego o globalnom ratu za srednju Aziju, točnije za novootkrivene goleme zalihe nafte i plina, i drugo, simulirajući crnu varijantu za hrvatsko gospodarstvo u slučaju pucanja geopolitičke strukture svijeta po svim šavovima, to ilustrirali nekima od nužnih Vladinih obrambenih poteza, uvijek simpatične kolege iz “Ferala” poput sveznajućih i jedinih moralnih autoriteta - spočitnuli su nam da time “sekundiramo u novom klanju”.

Iako se još dugo (a možda, bar na ovom svijetu, i nikad) neće moći povezati cjelina tog udara na Pentagon i WTO, iako će imalo ozbiljnija istraga teško doći i do podataka tko je u času tih udara trebao biti na tim katastrofičnim adresama, a nije bio, i iako će biti potrebni još golemi obavještajni napori da bi se Osami bin Ladenu dokazala izravna krivica za najsuroviji šok u svjetskoj povijesti (bar u onoj koja je koliko-toliko medijski pokrivena), sve dulji nas niz činjenica (ne više samo indicija ili špekulacija) upućuje na i dalje teško prihvatljiv zaključak, da svijet ide u novi svjetski rat, u sklopu kojeg bi u idućih deset godina moglo izginuti od deset do gotovo sto milijuna ljudi. Ali, ne da bi se jedni drugima osvetili za terorizam, nego da bi preživjeli potrošači energije, osobito na Zapadu, imali dovoljno nafte i plina iz sigurnih izvora, te prema što nižim i što predvidljivijim cijenama.

U širenju globalizacije biznisa, ali s osloncem na Socijalni nauk Katoličke crkve, presudnu je medijsku ulogu odigrao prvi Slaven na papinskom tronu u Vatikanu, Ivan Pavao II, čiju eru “nove evangelizacije” i “trećeg puta” omeđuju oslobođenje Poljske od snaga Varšavskoga pakta i sila komunizma, pad Berlinskoga zida, raspad Varšavskoga pakta i SSSR-a, ali i snažno širenje Evropske unije i NATO-a sa Zapada na lstok, da bi, prije koji dan bilo zaokruženo Papinim povijesnim putovanjem u Kazahstan (zemlju u kojoj se otkrivaju najveće zalihe nafte i plina na svijetu). Tako se Papina vizija novog ekumenizma, kojim bi se nakon tisuću godina zauvijek prevladao raskol kršćanstva, te u sklopu Socijalnog nauka Crkve (a ne “divljeg kapitalizma”) kao općeprihvatljive etike nametnula i kao religijski okvir za svijet 21. stoljeća, na geopolitičkoj, interesnoj razini prometnula u odgovarajuće zemljane radove, prije svega radi što stabilnije i rentabilnije izgradnje široke mreže novih evroazijskih naftovoda i plinovoda.

Iz tog su filma (uz brojne zloupotrebe iz osobnih političkih razloga), ne samo najave, iz 1990. kontroverznog ruskog političara Žirinovskog o skorim kavkaskim i balkanskim ratovima kao “predigre” u sklopu “ruskog (kontra američkog) prodora na (naftonosni/islamski) jug”, nego i taktičke Jeljcinove i donedavne Putinove žestoke kritike širenja NATO-a na srednju i istočnu Evropu, a osobito na Baltik, kao i taj novi svjetski rat koji je - što smo u više navrata najavljivali u našem listu kao neizbježnu stvar - preko noći baš Rusiju pretvorio u kandidata br. 1 za vrlo skori ulazak u sustav NATO-a.

Na djelima će se, naime, vrlo skoro saznati hoće li danas i sutra ruski predsjednik Putin s vodećim ljudima EU-a i NATO-a razgovarati samo o antiterorizmu, ili će u igri biti nešto znato više i šire, neka nova Jalta ili bar Teheran. Znat će se to, uostalom, i prema skorim strateškim reakcijama Kine, koja bi iz svojih dugoročnih interesa u novom sukobu Amerike, EU-a i Rusije protiv većine islamskih i naftonosnih zemalja mogla čas stajati na jednu, a čas na drugu stranu, protiveći se tako sve otvorenijoj globalnoj strategiji “zaokruživanje Kine”, za slučaj idućeg velikog, valjda ne i zadnjeg, svjetskog sukoba interesa.