Udruga »Hrvatski domobran« je još 8. svibnja 1998. godine podnijela prijavu protiv partizana Rade Bulata, Marka Belinića, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin i sad je odlučeno da se prijava sudski procesuira / U pet desetljeća nametana je slika da su na jednoj strani samo zločinci, dok su na drugoj pobjednici koji su moralni, napredni, humanisti, ne znam kakve su sve kvalifikacije upotrebljavali. Nakon ovoga bit će nužno preispitati je li sve baš tako, kaže Tomislav Jonjić, odvjetnik udruge »Hrvatski domobran«

»Nesporno je da je utjecaj politike na hrvatsko pravosuđe bio velik i prije 3. siječnja, ali i poslije, što svjedoči da smo duboko na Balkanu. Izjava da ćemo suđenjem partizanskim zapovjednicima pokazati da odlazimo s Balkana, s obzirom da dolazi iz krivih usta, pokazuje da smo mi još na Balkanu«, priča Jonjić.

»Dokumenti na kojima se temelji kaznena prijava više su puta objavljivani u službenim publikacijama i zbornicima radova o NOB-u, što znači da su prošli političku, ali i historiografsku verifikaciju. Činjenica da su ti dokumenti objavljivani, a da državno tužilaštvo nije na njih reagiralo, govori samo o obijesti toga sustava. Radilo se, zapravo, o tome da je prije 1990. godine pravosuđe apsolutno bilo podređeno politici i, s obzirom na takvo stanje, nikome nije ni padalo na pamet da bi objavljivanje takvih dokumenata moglo izazvati bilo kakve pravosudne posljedice. Prilike su se, srećom, promijenile!«, objašnjava Jonjić.

Rade Bulat se sumnjiči da je kao zapovjednik tadašnje 13. Narodnooslobodilačke udarne (NOU) brigade Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda (NOV i PO) Hrvatske odgovoran za smaknuće ratnih zarobljenika nakon bitke za Krašić, 2. siječnja 1943. godine. Nakon nje je »po kratkom postupku i bez ikakva suda - jer u to vrijeme partizanske snage nisu ustrojile nikakva tijela koja bi se i najekstenzivnijim tumačenjem mogla nazvati sudom, niti su postojali valjani kaznenopravni propisi, ubijeno više od dvije stotine zarobljenika Hrvatskih oružanih snaga«. Bulat se još sumnjiči da je 29. kolovoza 1942. godine, zajedno s Milkom Kufrin, »zarobio državnog službenika, poštara Dragutina Oslakovića, te ga odveo prema Okićkoj poljani i tamo ga ubio hicem u usta, o čemu su potomci ubijenoga, pozivajući se i na svjedočenje Ivana Rubinića i Drage Rubinića, javno svjedočili u glasilu Hrvatski domobran«.

Marko Belinić se sumnjiči da je »kao politički komesar Druge operativne zone i posebnoga Operativnog štaba, ustrojenog upravo radi zauzimanja Krašića, sudjelovao u donošenju odluke o smaknuću najmanje 218 ratnih zarobljenika ili, barem, kao odgovorna osoba, propustio poduzeti dužne radnje, da se ona ne dogode, iako je to prema okolnostima slučaja očekivao ili morao očekivati«.

»U pet desetljeća nametana je slika da su na jednoj strani samo zločinci, dok su na drugoj pobjednici koji su moralni, napredni, humanisti, ne znam kakve su sve kvalifikacije upotrebljavali. Nakon ovoga bit će nužno preispitati je li sve baš tako! S jedne strane, mi nakon 80-ih godina i poplave memoarskih štiva znamo da je istina mnogo složenija od one koja nam je nametana pola stoljeća. Međutim, ne postoji ni jedna sudska odluka, dakle verificirana, potvrđena činjenica iz koje bi proizlazilo da i na drugoj strani postoje zločinci. Povijest se piše na osnovi službenih dokumenata. Churchill je, mislim, rekao da povijest nije ono što se dogodilo, nego ono oko čega se povjesničari usuglase. A povjesničari ne mogu da se ne usuglase oko činjenica utvrđenih sudskim putem«, priča Jonjić, koji se ne slaže s tvrdnjom Ivana Fumića, predsjednika Saveza antifašističkih boraca Hrvatske izrečenom u Vjesniku prije nekoliko dana, »da bi eventualno pokretanje sudskog procesa izjednačilo fašizam i antifašizam«.

»Pokretanje procesa ne mijenja kvalifikaciju rata, a, s druge strane, zar pobjeda u ratu oslobađa kaznene odgovornosti?! Ako su oni i pobijedili u ratu i našli se, zbog niza povijesnih okolnosti, na pobjedničkoj strani, zar ih to oslobađa odgovornosti? Mogu li, onda, baciti u jamu 218 zatvorenika, od kojih su neki i danas živi, a da za to ne odgovaraju?«, uzvraća Jonjić, koji pravosudno zataškavanje partizanskih zločina tumači »strahom od neminovnosti revizije povijesnih činjenica«.

Prema »Komesarskom izvještaju« političkog komesara Druge operativne zone NOV-a i POH-a od 8. siječnja 1943. godine - koji je Rade Bulat uputio političkom komesaru Glavnog štaba NOV-a i POH-a - u bici za Krašić »neprijatelj je morao sagnuti šiju«, a da su borbe bile teške »to se najbolje vidi po tome što je na našoj strani bilo preko 60 ranjenih i 40 mrtvih drugova. A na strani neprijatelja bilo je oko 200 mrtvih i 323 zarobljena bandita«.

Većinu ustaša, nastavlja Bulat, likvidirali su, i to ne zbog pružanja otpora ili pri pokušaju bijega, nego »radi toga jer su nam kroz mjesec dana baš ovi isti ustaše nanijeli dosta gubitaka, šta više, oni su 19. pr. mj. provalili u selo Plavci i Visoče, gdje su zapalili nekoliko seoskih kuća. Osim ovoga, dobili smo točne podatke o onima koji su bili palikuće i koljači. 192 ustaše likvidirali smo, a ostalo uputili samo djelomično kućama, a nešto ih zadržali u partizanima. (...) Od domobrana, također smo ih 26 likvidirali«. (Zbornik »Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji. Građa za povijest NOB-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941.-1945., zborn. VII., tom V., knj. 11., dok. 17, str. 53-58, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1988.).