Podsjetit ćemo zato ovom prigodom kako je još u jesen 1993. godine posebna komisija UN-ovih eksperata za ratne zločine nakon trotjednoga "studijskog boravka" u dubrovačkom kraju, poslije utvrđivanja "oslobodilačkih dejstava", svojim šefovima uputila konačni nalaz sa sljedećom preporukom: "Komisija smatra kako bi bilo ostvarivo pokrenuti ’prima facie’ postupak protiv jednog ili više oficira JNA odgovornih za bombardiranje Dubrovnika na Svetog Nikolu 1991. godine i da je moguće pokrenuti postupak u vezi s ostalim incidentima na području Dubrovnika." Kako sada žrtvama odgovoriti na pitanje zašto je bilo potrebno toliko vremena za javno obznanjivanje optužnica kad je manje-više sve relevantno za tzv. operaciju Dubrovnik bilo poznato puno, puno prije.

No, dubrovačke optužnice otvaraju i pitanja što je s Vukovarom i brojnim drugim gradovima i mjestima gdje su se po Hrvatskoj početkom devedesetih godina "događali incidenti", za koje je malo tko od "oslobodilaca" procesuiran pred Haagom. I raguzejske pečate slomila je Carla del Ponte, a ne vlasti u Crnoj Gori i Srbiji, gdje i dalje slobodno kretanje kod "novih demokratskih vlasti" uživaju kreature poput Šljivančanina, Mrkšića, Radića, Strugara, Jokića, Zeca, Kovačevića Ramba i njima sličnih.

Dokle god oni budu tako zaštićeni, a njihovi stari i novi politički mentori (primjerice: nekad Branko Kostić i Momir Bulatović, a sada Vojislav Koštunica i Dragiša Pešić) uglavnom samo govorili o "potrebi utvrđivanja konkretnih modaliteta suradnje s Haagom", dotle će na hrvatskoj strani, bez obzira na podizanje malobrojnih optužnica za zločine počinjene u velikosrpskoj agresiji, rasti nezadovoljstvo odnosom ICTY-ja prema "Oluji", ratu u BiH itd.