Slučaj je nezabilježen u stranačkom životu Hrvatske: ministar bi mogao odstupiti jer ga iz svojih redova isključuje stranka, čije interese zastupa u koalicijskoj Vladi! Upravo se to dogodilo Alojzu Tušeku, ministru prometa i veza, kojega je Središnja statutarna komisija HSLS-a isključila iz redova stranke jer je, protivno obvezujućoj odluci mjerodavnog stranačkog tijela, na lipanjskoj sjednici Vlade glasovao za primjenu Ustavnog zakona o suradnji s Haagom i izručenje osumnjičenih generala.

Je li ministar Tušek »pao« (zasad samo) u stranci kao prva žrtva loših unutarstranačkih odnosa i osvetničkog mentaliteta stranačkih neistomišljenika, je li to samo još jedan u nizu dokaza nepovratno poremećenih odnosa između dvaju najjačih partnera vladajuće koalicije – SDP-a i HSLS-a, ili se radi samo o pukoj (doduše loše izvedenoj) karijerističkoj računici – fotelju za iskaznicu? »Slučaj Tušek« sadrži od svega toga pomalo i zato prije svega ima političku, a tek potom pravnu dimenziju. A posljedice te političke dimenzije tek slijede.

Isto vrijedi i za ministre. Goran Granić, koji kao potpredsjednik u Vladi također predstavlja HSLS, bio je Tušekov istomišljenik kad je riječ o Haagu: nije se slagao s odlukom stranačkoga tijela i smatrao je da je državna regulativa (Ustavni zakon o suradnji s Haagom) iznad stranačke. No, dvojbu je riješio na drukčiji način: prije glasovanja podnio je ostavku na potpredsjedničko mjesto u Vladi, a svoj je mandat stavio na raspolaganje i stranci. Očito, igrao je mudrije od Tušeka jer njegovu ostavku premijer nije prihvatio, a iz stranke nije isključen jer to nitko nije tražio. Slično Graniću ponašao se i ministar obrane Jozo Radoš.