Činilo se da šestorka nastupa s programom okupljanja svih snaga za promjene. Ali, u odnosu na velike pretenzije koje je nova vlast imala, obećanja i euforiju, nastupilo je razočaranje / Opstanak Vlade ovisi o sposobnosti da se prevladaju programske, konceptualne, pa i personalne razlike u koaliciji. Trenutno to ovisi o događanjima u HSLS-u / HDZ neće uspjeti dugo opstati s ambivalentnom politikom. HDZ može postati alternativa ovoj vlasti, predvodnik konzervativne koalicije, samo ako odbaci pučističku stranu, kaže Zakošek

ZAGREB, 7. listopada – »Ne slažem se s onima koji tvrde da premijer Ivica Račan ima vrlo veliku moć. Tvrdim suprotno – on nema veliku moć i to upravo zato što je koalicija vrlo krhka«. Tvrdnja je to dr. Nenada Zakošeka, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kojeg smo zamolili za razgovor o tome »kako Vlada vlada«, je li Sabor samo ukras demokracije, je li se koordinacija petorke pretvorila u novo paradržavno tijelo.

– Hrvatska je deset godina imala specifičan režim, uvjetovan i načinom na koji je stekla nezavisnost, ratom, tipom podjela koje su postojale u zemlji. Bit je svega da devedesetih nismo realno mogli očekivati da će doći do smjene vlasti. U uvjetima koncentracije vlasti, prevlasti nacionalističke svijesti i još uvijek konfliktnog okruženja – vlast realno nije bila na dispoziciji. A minimum za definiciju demokracije je da realno postoji šansa izbornog smjenjivanja vlasti.

Ali, 1998. i 1999. režim dolazi u krizu, a istodobno se glavne oporbene snage okupljaju u široku koaliciju protiv HDZ-a. Tad je, prvi put od 1990., vlast bila na dispoziciji i došlo je do promjene koja je nešto više od puke smjene vlasti u demokratskom poretku. Činilo se da šestorka nastupa s programom okupljanja svih snaga za promjene. Ali, u odnosu na velike pretenzije koje je nova vlast imala, na obećanja, pa i svojevrsnu euforiju, nastupilo je razočaranje.

– Mislim da je bilo čak i nužno da tolika očekivanja budu iznevjerena, jer je realnost politike i obnašanja vlasti nešto drugo od osjećaja da treba postići okupljanje na zajedničkom projektu. Realno, šestorka nije bila svehrvatsko okupljanje nego ipak stranačka koalicija. Pokazalo se da se ne prakticira tip politike koji nastoji okupiti sve snage za promjene nego tip politike koji prije svega zastupa interese stranaka koalicije.

Nije ostvaren ni minimalni konsenzus sa sindikatima i poslodavcima, a i on je obećan. Prevladalo je tehnokratsko poimanje politike u kojem je država ta koja ima ključne poluge i koja će provesti reforme, možda uz podršku nekih međunarodnih institucija. Ali, da bi i taj tehnokratski tip politike bio uspješan, potrebna je iznimno velika kompetentnost nositelja vlasti i aparata kojim rukovode. A pokazalo se da ljudi koji su došli na vlast nemaju dovoljno znanja i iskustva za obnašanje vlasti.

– Svaki parlamentarni poredak koji ima koalicijsku vladu ima i mehanizme usuglašavanja koalicijskih partnera, ali je pitanje u kojoj je mjeri taj mehanizam uključen u institucionalni sustav. U Njemačkoj, ključnu stranačku moć imaju vodstva parlamentarnih klubova. Usuglašavanje se odvija tako da se vlada i vodstva parlamentarnih klubova sastaju na više-manje neformalnim sjednicama na kojima pripremaju bitne odluke vlade i parlamenta.

– Posljedica je to nedovoljno izgrađenih stranaka. One su imale relativno uzak krug istaknutih aktivista koje su mogle regrutirati u Sabor. Zato u njemu, u većini, sjede pasivne i neiskusne političke novopridošlice. To je u najvećoj mjeri obilježje SDP-ova zastupničkog kluba. SDP je svoja prva lica smjestio na ministarska ili doministarska mjesta, a u Sabor su došli ljudi bez iskustva. A drugi je razlog nedovoljna opremljenost Sabora analitičkim i stručnim službama, koje su uobičajene u modernim parlamentima, a koje bi zastupnicima omogućile odgovarajuću informiranost.

S druge strane, urbane i obrazovane grupe imaju izrazito sekulariziranu svijest. U društvu, dakle, postoje pretpostavke za bipolarnu stranačku scenu. A hoće li se one i ostvariti, ovisi o mnogo čemu, pa i o sposobnosti stranačkih vodstava i o dinamici integracije u Europu. Mislim da SDP još nije tako stranački profiliran da bi mogao pretendirati na vodstvo u lijevom bloku.

Što se HDZ-a tiče, u ove dvije godine svjedočimo njegovoj ambivalentnoj politici. Ona s jedne strane počiva na normalnom konceptu oporbenog djelovanja unutar parlamentarnog sustava i pripremanju za izbore. Ali, s druge je strane jedan revolucionarni koncept, prema kojem je lanjska promjena vlasti katastrofa za Hrvatsku jer su pobijedili nacionalni izdajnici koje svim sredstvima treba maknuti s vlasti. To implicira jednu vrstu građanskog rata, ili barem koncept politike koji računa i s nasilnim sredstvima.

– Ne kažem da se HDZ može gledati samo kroz pučističke ambicije nego upozoravam na tu dvojnost HDZ-a. Imate brojne istupe, posebno Ive Sanadera, kojima se želi pokazati novo, građansko lice HDZ-a, ali imate i niz, manje-više prikrivenih, postupaka HDZ-a koji svjedoče o revolucionarnom, izvaninstitucionalnom konceptu. Mislim da HDZ neće uspjeti dugo opstati s tom ambivalentnom politikom. HDZ može postati alternativa ovoj vlasti, dapače predvodnik konzervativne koalicije, samo ako potpuno odbaci svoju pučističku stranu.