Zahtjev za snimkama gledateljskih komentara nije bio potpisan imenom i prezimenom nego fantomskim ‘glavnim tajništvom HDZ-a': hadezeovci su u velikom strahu, a danas bi isljedivali tuda mišljenja umjesto da su u proteklih deset godina isljeđivali i procesuirali svaki zločin, palež i pljačku

U najmanju ruku smiješnim moglo bi se ocijeniti svesaborsko zasjedanje o stanju sigurnosti koje je na jednome mjestu okupilo i ujedinilo predstavnike svih parlamentarnih stranaka, uključujući i oporbeni HDZ. Ponovno uspostavljanje nacionalnog konsenzusa i stvaranje širokog koordinacijskog tijela nalik na ratnu vladu nacionalnog jedinstva, ali ovaj put isprovocirano stopostotnim stavljanjem Hrvatske u antiterorističku koaliciju - političko je licemjerje kakvo dosad nije viđeno. Hrvatski političari koji punih deset godina verbalno vode borbu protiv svakog oblika nasilja i terora, a u praksi rezultate tog istog nasilja i terora prešućuju i prelaze preko njega zbog vlastitog političkog probitka, jednostavno ne mogu biti dijelom nečeg što bi se moglo nazvati svjetskom antiterorističkom alijansom. Oni koji nisu kaznili ubijanje vlastitih građana, uništavanje njihove imovine, nego ih svojim političkim aktivizmom poticali i podržavali, oni koji vrše silu nad novinarima koji takve zločine razotkrivaju i oni koji jedan zločin opravdavaju drugim zločinom nemaju nikakvog moralnog prava sudjelovati u bilo kakvoj antiterorističkoj koaliciji. Oni mogu biti samo meta svjetskih antiterorista i predmet istrage, sankcija i drugih oblika djelovanja, a nikako njen sastavni dio.

Oni koji su cijelo jedno desetljeće šutke prelazili preko činjenice da se terorizira i nekažnjeno ubija, i ne samo građane srpske nacionalnosti, bez obzira na to bili na vlasti ili u oporbi, ne mogu biti sudionici u borbi protiv zla, zato što su svojim nedjelovanjem sudjelovali u stvaranju zla. Njihovo hitro pridruživanje nepostojećoj antiterorističkoj alijansi pokušaj je kupovanja oprane savjesti i brzopotezno prevladavanje svih političkih razlika samo da bi se zadržale mrvice vlasti koje sve brojnijim dokazima katarzične i nezaustavljive istine bivaju sve ugroženije. U Hrvatskoj gotovo da nema političara za kojeg ne postoje očiti dokazi da nije htio sudjelovati u sprječavanju zla.

Bespogovorno Sanaderovo zasjedanje za istim stolom s Tomcem, Adlešićkom i Linićem u fascinantnim razmjerima razotkriva strah koji se namnožio u hadezeovskim nomenklaturama. Kad su proteklih dana tražili moju i Galićevu ostavku, ni jedno njihovo priopćenje nije bilo potpisano imenom i prezimenom. Hajka je bila prekrivena formom fantomskog "glavnog tajništva HDZ-a", a u svojoj histeriji i strahu usudili su se od nas zatražiti čak i da im dostavimo snimke telefonskih komentara gledatelja na "Latinicu" u kojoj je bio objavljen film "Oluja nad krajinom". Hadezeovci bi danas isljeđivali tuđa mišljenja umjesto da su u proteklih deset godina isljeđivali i procesuirali svaki zločin, palež i pljačku. Njihova ravnodušnost i neraspoloženje prema Miloševićevu tamnovanju u Haagu danas se najplastičnije razotkriva kao strah od primjene istih načela u Hrvatskoj, a njihovo sudjelovanje u političkom životu kao suludi napor da se tako nešto po svaku cijenu zaustavi. Hrvati ne mogu počiniti zločin, još je davno ustvrdio Milan Vuković, i još je danas sve ostalo na tom jednom jedinom nazovi argumentu.

Paljevina automobila zadarske vijećnice Renate Peroš samo je još jedan teroristički akt u cijeloj niski sličnih što krase postkomunističku Hrvatsku. Šeks je vrlo brzo doletio u Zadar i s pravom dao podršku Renati Peroš, osudio, nazvao to političkim terorizmom i zatražio istragu. Učinio je to tek kad je voda došla do samoga grla. No zašto to isto tako revno nije učinio kad je prije deset godina ubijen načelnik osječke policijske uprave Josip Reihl-Kir, zašto to nije učinio onda kad se dogodilo ubojstvo zagrebačke obitelji Zec, Pakračka Poljana, onda kad je ubijena nevina srpska starčad u selima oko Knina, onda kad je ubijen Milan Levar, ili još prije Blaž Kraljević, Ante Paradžik i toliki drugi, Srbi, Hrvati, ili neki treći, HSP-ovci, HDZ-ovci ili neki treći?

Građani, koji političarima daju ovlasti da upravljaju državom i sigurnošću njihova života, imaju pravo imati i mehanizme da u bilo kojem trenutku zatraže njihovu političku, moralnu i zakonsku odgovornost za ono što su činili ili nisu činili. Šeks je to malo prekasno shvatio prepoznajući tek jednu žrtvu neodgovorne politike. Sudbina je htjela da se stvarnost naruga baš na Šeksovu primjeru. Nepravda i zlo koji su provođeni u njegovoj političkoj stranci, jednom davno posijani, izrasli su kao isto takvo zlo u slučaju njegove stranačke privrženice Renate Peroš. Svi slobodnomisleći ljudi Hrvatske danas nedvojbeno osuđuju nasilje koje se dogodilo nad imovinom i životom Renate Peroš, neovisno o svojim političkim opredjeljenjima. U tome je ključna razlika izmedu slobodoumnih građana Hrvatske i političke opcije koju već deset godina uporno zastupaju Šeks i njegovi istomišljenici. Oni svako nasilje i svaki zločin važu i usporeduju s težinom nekog drugog zločina, pa ga onda ovisno o njegovu nacionalnom ili političkom predznaku tretiraju kao incident, manji ili veći zločin, ili ga novim nasiljem pokušavaju prikriti i zataškati. Upravo je zato saborska sjedjeljka u kojoj se hrvatska parlamentarna interesna udružba namjerila osvetiti bjelosvjetskom terorizmu upravo tragična, ali i opasna. Svaki put kad se u Hrvatskoj pokušava stvoriti nacionalni konsenzus u prikrajku cijele platforme redovito se skriva neki politički cilj koji će štetiti Hrvatskoj, pa ga baš zato treba prikriti floskulom o tako potrebnom nacionalnom jedinstvu.

Dovoljno se sjetiti čuvene Vlade nacionalnog jedinstva u kojoj su sjedili Tomac i Budiša. Jedan od rezultata njihova sjedenja u takvoj vladi bilo je prikrivanje zločina koji su počinjeni u to vrijeme. Obojica su poslije izjavljivali kako o tome nisu znali ništa. Možda se u najnovijem jedinstvu koje se pokušava uspostaviti, samo prividno utemeljenom na tzv. zajedničkoj borbi protiv terorizma a u kojem ponovno sudjeluju i Budiša i Tomac, krije manevar za ponovno izbjegavanje odgovornosti nacionalne političke elite. U tome ih ujedinjava sve žešći pritisak medunarodnog prava i medunarodne zajednice kroz čiji se sustav monitoringa teško može provući ijedno zlodjelo.

Hrvatska ne može i ne smije postati jedan od dijelova svjetske antiterorističke alijanse dok sama ne raščisti s vlastitim terorizmom, zločinima i pljačkama. Stara je vlast odgovorna jer ih nije kaznila, aktualna postaje još odgovornija: dok je bila u oporbi, na to nije u dovoljnoj mjeri upozoravala, danas iz straha za vlastite fotelje premalo čini da zlo iskorijeni tamo gdje je i uzgojeno. Antihrvatstvo i izdajništvo kojim se etiketira svatko tko zatraži da Hrvatska postane demokratska, pravna i sigurna država nije ništa nego uzgajanje sjemenja za novi ciklus zla. Antihrvat i izdajnik je, po ideolozima zla, svatko tko upozori na nepravdu i zločin, pa je prema tome pravi Hrvat svatko onaj tko podržava nepravdu i zataškava zločin.

Većina građana Hrvatske taj tip demagogije koji se skriva iza fantomskog "glavnog tajništva" i njegovih priopćenja već je davno prepoznala i raskrinkala. Šeksovo upozoravanje na zlo koje se dogodilo na plećima politički nejake Renate Peroš i Sanaderovo pokunjeno vraćanje u saborske klupe, odakle se najavljuje borba protiv svjetskog terorizma, ali ne i protiv vlastitog, kristalno jasno pokazuje da se svako zlo vraća tamo gdje je i nastalo.