Sukob ministra Radoša i načelnika Glavnog stožera HV-a Stipetića traje od konstituiranja nove vlasti a sada je toliko eskalirao da ministar obrane piše Predsjedniku Republike u nadi da će on smijeniti generala Stipetića. Kako tumači Predsjednik, Radoš u svom pismu od njega to izričito ne traži, ali je zato u javnim istupima, barem do jučerašnje Račanove najave o pomirbenom sastanku u četvero, Radoš bio potpuno jasan i ultimativan - ili on ili ja.

Prema demokratskim uzusima, ni na vojsku ni na Ministarstvo obrane ne smije utjecati (dnevna) politika, ali u Hrvatskoj još nije svanuo dan u kojem nadzor nad oružjem neće više biti argument koji nosi prevagu i nad unutarnjom politikom. Čija je bila vlast, njegova je bila i vojska i policija. Vojsku i policiju potkupljivalo se stanovima i višim plaćama, a njima pripadajućim (političkim) tajnim službama držala se na oku opozicija.

Među brojnim zakonima koje u posljednjih godinu i pol dana mijenja nova vlast, nema tih koji se mijenjaju mukotrpnije i sporije od zakona o vojnim pitanjima i tajnim službama. U tom sektoru nisu još završile diobe u nadležnostima između premijera Račana i predsjednika Mesića, pa u toj bitki Stipetić i Radoš, osim osobnih interesa, zastupaju i interese Mesića odnosno Račana. Pojednostavljeno rečeno, Ured Predsjednika Republike podržava generala Stipetića a predsjednik Vlade svog ministara Jozu Radoša.

Nesumnjivo je da je Petar Stipetić na skupu u Bjelovaru i u novinskom intervjuu dao nekoliko izrazito političkih izjava i ocjena, a to on kao načelnik Glavnog stožera ne smije činiti. Možda je najveći gaf učinio u Bjelovaru kad je hvalio neposluh vojnika prema svom vrhovnom zapovjedniku generalu Tuđmanu, koji su 1991. nastavili osvajati kasarnu JNA, premda je Tuđman naredio da se povuku. Kada hvali nepoštivanje naredbe, time istodobno dovodi u pitanje i subordinaciju u vojsci kojom i on sam, Stipetić, danas zapovijeda, a znamo da kada nema subordinacije - nema više niti vojske. Ova inače simpatična bjelovarska anegdota baš kao da je izišla ispod kakvog partizanskog književnog (Isakovićeva, na primjer) šinjela. Tada se od komandanta i očekivalo da drži političke govore.

Po težini drugi Stipetićev gaf bio je što je iskritizirao legendarnu Račanovu sporost (konkretno, u izradi i dogovaranju o Zakonu o obrani). Prisjetimo se, prije godinu dana predsjedniku Mesiću bilo je dovoljno samo 24 sata da donese odvažnu, pravovremenu, izvrsnu državničku odluku o umirovljenju dvanaestorice generala Hrvatske vojske koji su politički istupili u javnosti protiv vladajuće politike. Radoš je tada bio protiv te odluke. Sada možemo biti sigurni da Mesić neće razriješiti Stipetića, u najmanju ruku i zato što ga je on imenovao za načelnika.

Čini se izvjesnim da je proljetos SIS prisluškivao generala Petra Stipetića, ali se o toj aferi Odbor za nacionalnu sigurnost još nije oglasio. I to je sigurno jedan od razloga što je Stipetić ustanovio da bi zakonska mogućnost da vojne tajne službe prisluškuju civile značila "vojnu diktaturu". Strukture SIS-a u biti pripadaju i dalje starom HDZ-ovu kadru, pa su onda, po samoj logici stvari, bliže Radošu nego Stipetiću, a uz to je šef SIS-a Davor Bišćan član HSLS-a i Radošev prijatelj.

Najveći grijeh Joze Radoša je da javnosti ni iz kojeg njegova poteza nije bila vidljiva želja da radikalno izmijeni Ministarstvo obrane i odnose u njemu. Tako je najviše toga ostalo isto kao i za Šuška (samo što njega više nema). Tamo gdje je i politički i socijalni rez bio najneophodniji, samo tu i tamo nazire se poneki reformistički trag. Manji je Radošev grijeh što je jedva dočekao Stipetićeve autogolove kako bi ga pokušao eliminirati.

Ivica Račan u svom je netalasajućem stilu rekao da neće otići nitko - ni Stipetić ni Radoš. Ali, principijelno bi bilo - da odu obojica. Čini se da su beznadno zatrovani njihovi odnosi jer su u stalno tinjajući sukob dvojice najjačih političara u zemlji, Račana i Mesića, Radoš i Stipetić utisnuli svoje duboke osobne pečate. Još prije nekoliko mjeseci Radoš i general Imra Agotić, Stipetićev zamjenik, javno su se sukobili u televizijskoj emisiji.

Bez obzira na to što je Stipetićev politički grijeh manji od grijeha dvanaestorice generala a njegov ton mnogo tiši od njihova, on bi trebao osjetiti posljedice svog istupa.

Ipak, i ovaj će se put sukob izgladiti i neće otići nitko. Sve će se zataškati do sljedeće prilike, pa ako bude trebalo, i do novoga otvorenog sukoba Mesića i Račana o ovlastima nad HV-om i tajnim službama.