Javno prepucavanje ministra obrane i načelnika Glavnog stožera priskrbilo je veliku blamažu vladajućoj ekipi. Prvo, zato jer je javnost već umorna od njihova prepiranja i međusobnih saplitanja. Svojim svađama, u različitim kombinacijama, izmučili su naciju, pa je nadigravanje u vojnom vrhu samo kap u ionako već prepunoj čaši. Drugo, spor između Joze Radoša i generala Petra Stipetića pokazuje da se vlast još pripetava oko pitanja koja su davno trebala biti raščišćena, da već dvije godine uprazno melje, da probleme nije moćna ni sposobna, a možda ni voljna rješavati. Tapkanjem u mjestu i autodiskvalificirajućim svađama sadašnja će vlast samu sebe poslati u ropotarnicu.

Dakle, mogućnost da se HDZ vrati na vlast postaje sve realnijom. O tome više ne govore samo uspaljene krpine i šeksovi nego i ozbiljni politolozi. Nenad Zakošek kaže da je sporost Račanove vlade u provođenju očekivanih i najavljenih reformi bila vjetar u krila HDZ-u te on ponovo dobija dosta glasova i mogao bi oko sebe okupiti jak blok uz pomoć kojega će se pokušati uzverati na vlast.

Treba li se bojati te mogućnosti? Hoće li to biti normalna smjena vlasti, kakve se događaju u svim demokratskim zemljama, ili bi mogla biti riječ o povijesnom koraku nazad? Zavisi koja će struja u desnoj Hrvatskoj na koncu prevladati. Predsjednik HDZ-a Sanader trudi se oko upristojenja stranke, možda zato jer zna da ga bez toga međunarodna zajednica neće smatrati prihvatljivom opcijom. Ali u tome uvijek ostaje na pola puta, vjerojatno zbog odnosa snaga u svojoj partiji. Naravno, HDZ se više ne bi mogao ponašati onako divlje kao prije deset godina, a nema više ni lidera koji bi bio sposoban cijelu državu staviti pod svoju kontrolu i u svoju funkciju. To u rezultatu znači: manje autokracije, ali ujedno i manja mogućnost kontrole ekstremnih elemenata. Franjo Tuđman ipak je neke od njih uspijevao držati na lancu.

Ali ako bi prevladale neobuzdane, na upotrebu revolucionarnih mjera spremne snage? Ako bi, recimo, vlast dopala u ruke ljudi oko Tuđmana Drugog, koji se već pokazuje kao loša kopija svoga oca? Ako bi o Hrvatskoj odlučivali oni koji običavaju govoriti u kategorijama “ili mi ili oni”, odnosno oni čija politika, kako kaže Zakošek, “implicira jednu vrstu građanskog rata”?

Aktualna vlast uopće ne pokazuje zabrinutost zbog takvih mogućnosti. Je li to rezultat uvjerenja da su nezamjenjivi, da, kako sami tvrde, njihovoj vlasti nema alternative? Ili jednostavno činjenicu da će svojim ponašanjem na vlast u Hrvatskoj vratiti crnu desnicu uopće ne doživljavaju kao opasnost? Uostalom, Račanu i društvu ni za bivše vlasti nije bilo loše. Imali su svoje komotne političke sinekure i nikakvu odgovornost. Da cijeni njihove zasluge za svoju vlast, Tuđman je pokazao i kiteći ih svojim ordenjem.