Koji je naš pravi motiv za oduševljeno guranje među velike, u antiterorističku koaliciju? Predsjednik Mesić, vičan tome da i najkompliciranije probleme objasni u dvije rečenice, reći će da je hrvatsko mjesto u tom savezu "naš ključni nacionalni i državni interes". Dalje nije objašnjavao jer je valjda sve samorazumljivo. Nije vrag da se Hrvatska ponijela k"o mali Mujo iz one narodne, koji ide da bude "više vojske"? Ni Hrvatsku, kao ni tog malca, nitko nikamo nije zvao, a ona se ipak provukla između nogu velikih oduševljeno čekajući da bude zamijećena, da bude valjda barem poslana po kavu.

Fascinantna je naša spremnost da se uvijek stavimo na uslugu, da udovoljimo volji velikih. Čak kad to od nas ni ne očekuju. Što bi Amerikanci od nas uopće i očekivali? Da im posudimo svoju visokosofisticiranu ratnu tehniku? Da novčano podupremo akciju hvatanja talibana? Da naša diplomacija posreduje između Amerike i Afganistana? Naše je podaništvo već poslovično. Stoljećima smo lakeji velikih. Da li jedino stoga što smo mali? Pa mi se dodvoravamo moćnima i onda kad ne traže. I sretni smo kada nas netko od njih uopće primijeti. Naši su političari (ali ne samo oni) izrasli na višestoljetnom poltronskom humusu, do tragičnosti sličeći onom kmetu iz Andrićeve priče koji zdvojno šapuće da bi umro od sreće kad bi ga gospodar pogledao. Biti s velikima i moćnima, za njih je čast i nešto što ne iziskuje nikakvo objašnjenje.

Dobiva li Hrvatska išta - osim širenja ega naših političara - za neupitnu volju koju pokazuje? Višak te benevolencije naša je nacionalna konstanta, često jača i od nacionalnog interesa. Kakav je naš stvaran interes za ovo oduševljeno hrljenje u antiterorističku koaliciju? Prije smo se hvalili da smo mi i Amerikanci "strateški partneri". Sada se pušemo guranjem među moćnike antiterorističke koalicije. Tragikomična je ta potreba za umiljavanjem velikima i jakima. No, političarska bi taština u Hrvatskoj već jednom trebala biti zamijenjena nekim suvislim odgovorima. Pa i na pitanje o Hrvatskoj u antiterorističkom savezu.