Novi list: 12. 10. 2001.

Neuhvatljivi hvatači mržnje

Piše: Jelena Lovrić

U Kazneni zakon Hrvatske unijet će se odredbe kojima će se sankcionirati širenje mržnje, vjerske, nacionalne i rasne. Predložile su to nevladine udruge, neki važni Ijudi vlasti već su se izjasnili u prilog takvom rješenju.

Hrvatska je jedina država u Evropi koja nema eksplicitne zabrane rasističke propagande. Odgovarajuća odredba ukinuta je prije nekoliko godina: prilikom donošenja novog Kaznenog zakona jednostavno je ispuštena. Potpredsjednica Vlade Željka Antunović kaže kako je zabrana raspirivanja netrpeljivosti i mržnje ukinuta jer se brisalo sve što podsjeća na u komunizmu primjenjivani verbalni delikt. To bi po prilici bila HDZ-ova interpretacija. Prava je istina da je Tuđmanova vlast poništavanjem mogućnosti progona propagande mržnje ozakonila svoj politički stav. Jer, raspirivanje vjerske i nacionalne nesnošljivosti ona nije smatrala deliktom, nego ga je praktično tretirala kao najviši izraz domoljublja.

Nije to jedina zabuna koja se u vezi s ovom temom postavlja. Danas u Hrvatskoj svi galame protiv govora mržnje, ali što bi trebalo sankcionirati - o tome se ocjene uvelike razlikuju. Dileri mržnje toliko su u posljednje vrijeme eskalirali da su i u inertnoj vlasti zaključili kako se nešto mora napraviti, ali ili im stvari nisu jasne ili i u ovom slučaju previše kalkulantski balansiraju.

Prvo, vladajući pokazuju da ne znaju prepoznati govor mržnje. Premijer lvica Račan ovih je dana u Saboru, na državnoj televiziji nedavno prikazani film “Oluja nad Krajinom” stavio u kontekst djela koja šire mržnju i netoleranciju. Riječ je o dokumentarnom filmu, koji je hrvatsku javnost prvi put s televizijskih ekrana suočio sa zločinima počinjenim za Oluje. Račan je tako pristao uz tezu Ijute desnice, koja je taj dokumentarac napala kao djelo velikosrpske propagande.

Svakako, dio je javnosti na “Oluju nad Krajinom” reagirao erupcijom bijesa. Ali to ne žnači da je sam film poziv na mržnju. Naravno, ako se proizvođenjem mržnje ne shvati svaki pokušaj suočavanja s činjenicom da su u proteklom ratu i sa hrvatske strane počinjeni zločini. Premijer jedne demokratske zemlje morao bi prepoznavati tu razliku.

Druga zabuna nastaje oko razlikovanja poziva na nesnošljivost i legitimne kritike. Vladajući su i u tom pogledu pobrkali lončiće. Naime, Račan je, također govoreći u Saboru, zbog govora mržnje podijelio packe i desno i lijevo. A činjenice stoje ovako: s desnice sve se halabučnije prijeti nasiljem, poziva se na upotrebu oružja, vjerska se i nacionalna mržnja dila u nevjerojatnim količinama. S lijeva nema pozivanja na krv, osvetu, oružje, nacionalnu nesnošljivost. Ljudi iz vlasti radikalnom Ijevicom proglašavaju kritičke istupe intelektualaca i novinara, koji ih prozivaju uglavnom zbog iznevjerenih izbornih obećanja te zbog sporosti i mlitavosti najavljenih promjena. Proglašavanje kritike govorom mržnje de facto vodi u obnavljanje verbalnog delikta.