U jesen 1999. Hrvatska se demokratska zajednica užurbano pripremala za prve parlamentarne izbore nakon smrti svog vođe i utemeljitelja, izbore nakon kojih će sići s desetogodišnje vlasti. HDZ je okupio priličan broj redatelja i glumaca i naručio od njih predizborne spotove. Na popisu najamnika nalazili su se i zloglasni antitalenti poput Jakova Sedlara, i glumački klasici poput Zlatka Crnkovića, i birtaški ekstremisti poput Božidara Alića. Među probranima se našao i ugledni redatelj Zrinko Ogresta. To s jedne strane nije bilo čudno jer je Ogresta bio deklarirani pristaša Tuđmana. S druge strane i jest jer je Ogresta upravo tog ljeta snimio film "Crvena prašina" koji neuvijeno mračno i pesimistički prikazuje društvene prilike tijekom i nakon takozvane pretvorbe vlasništva.

Redatelj koji je nekoliko mjeseci prije snimio film u kojem policija ustrijeli ratnog veterana koji se pobunio protiv tajkunizacije, snimio je spot u kojem je HDZ predstavljen kao lakoatletičar koji svladava u trku prepreke poput rata, državne neovisnosti i međunarodnog priznanja, ali usput i obara zapreku na kojoj piše "pretvorba".

HDZ je iz spota uklonio srušenu prepreku. Dakako da je takav čin legitiman jer naručitelj za svoje novac ima pravo dobiti što hoće, a predizborna kampanja obično nije vrijeme kad se političari natječu u istinoljubivosti. Drugo je pitanje je li takva odluka bila mudra. Bi li HDZ bolje prošao da je priznao svoj najočigledniji debakl, da je tijekom kampanje rekao - eto, druge smo stvari napravili, ali tu smo zaribali? Nemoguće je reći. Ostaje činjenica da je dio Tuđmanu doista sklonih ljudi pretvorbu u to doba vidio kao najveću i neoprostivu hadezeovsku pogrešku. Ta pogreška koštala je HDZ vlasti.

Jer ne trebamo se lagati. Nisu ljudi u Hrvatskoj glasali za šestorku jer su shvatili da su 1990. bili u krivu, ni zato jer im se razbudila demokratska tankoćutnost, osjetljivost na hrvatske ratne zločine ili želja da Trg hrvatskih velikana postane Trg žrtava fašizma. Glasovali su za šestorku zato jer im je novčanik ječio prazno poput Postojnske jame i zato jer su tajkunske Pedre htjeli vidjeti povješane na bandere. Šestorka im je u tom smislu malo dala: praznih je novčanika koliko i prije, a jedini Pedro bačen gomili - Miroslav Kutle - opet šeće ulicom.

Ako HDZ nije imao hrabrosti prije izbora TV javnosti priznati preko koje je prepreke pao, hadezeovski su političari i publicisti to učinili nakon trećesiječanjskog debakla. Nedugo nakon izbora u tada još ekstremno desnoj Slobodnoj Dalinaciji Drago je Krpina počeo objavljivati feljton "Uzroci poraza Hrvatske demokratske zajednice". U tom feljtonu lavovski je dio prostora, dakako, zauzimala pretvorba. Krpina, koji nije glup čovjek, u njemu se sarkastično razračunava s tipičnim hadezevskim protuargumentima kad je pretvorba po srijedi (recimo, "samo mali dio hadezeovaca kupovao je dionice"). Krpinina je teza da je pretvorba krucijalni hadezeovski gaf, uzrokovan nedovoljnom budnošću.

Upravo su se Drago Krpina i list u kojem je objavio svoj feljton ovog tjedna našli u središtu afere koja bi mogla uvelike staviti na kušnju Krpinine teze. Splitsko Državno odvjetništvo zatražilo je, naime, da se Krpina i Ivić Pašalić pojave pred sudom u istrazi oko afere Slobodna Dalmacija, ne samo kao svjedoci nego kao osumnjičeni.

Split traži da se Pašaliću i Krpini skine imunitet kako bi odgovarali za navodne političke pritiske kojima su natjerali Splitsku banku da Slobodnu ispod cijene i ispod stola proda Pedru svih Pedra - Kutli. Tadašnji direktor banke Frane Mitrović nagrađen je diplomatskom službom u Milanu, gdje se "istaknuo" trošeći novac s korporacijske kartice u fitness centrima. Što se Slobodne tiče, the rest is history: ona je ostala, kakoje rečeno, "majka svih pretvorbenih afera" i financijsko vrelo za suicidalni rast Kutlina holdinga koji je završio u prašini i tamo bacio tisuće radnih mjesta. Ključni svjedok Krpinine krivnje danas više nije medu živima. Gospodin Ivo Lisica bio je visoko cijenjeni bankovni stručnjak koji je prisustvovao sastanku na kojem je Krpina "prodao" splitsku tvrtku Kutli. Tijek je sastanka ispričao u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Mjesto u banci nije sačuvao, a nije mu previše pomogla ni činjenica da je bio sin poginulog hrvatskog ratnika po kojem se u Zadru zove ulica. Kao i tisuće drugih, licem je zagnjuren u svoju crvenu prašinu.

Pitanje odgovornosti Krpine i Pašalića u ovom slučaju nije važno samo za njihove političke biografije, pa ni kao satisfakcija radnicima tvrtke koja je prema svim drugim žrtvama još i dobro prošla. Drago Krpina pred istražiteljima neće braniti samo svoju nevinost, nego i teorijsku koncepciju po kojoj je pretvorba bila akcidentalni gaf, uzgredni propust uzrokovan nepažnjom.

Jer HDZ nije slučajnim nemarom dopustio da tajkuni prigrabe čitavo vlasništvo. Učinio je to planski i svjesno. Neki su put postojali politički motivi da se određena tvrtka proda simpatizeru, kao što je slučaj s medijskim kućama koje su na taj način uklonjene kao kritičari vlasti. Neki se put pojedince nagrađivaio za ("prvoboračke") zasluge. Neki su put tvrtke prodane ljudima od povjerenja bile sponzorski financijski servis stranke. U svim slučajevima jedno je isto: HDZ je pretvorbom htio zadržati kontrolu nad kadrovskom politikom u privredi. Dakle, nema govora u propustu iz nemara uzrokovanom time što je pažnja bila usmjerena na uzvišene nacionalne stvari. HDZ je učinio upravo ono što je želio, i tu krivnju nije priznao. Teško da će ga priznati i Krpina, čak i ako mu skinu imunitet. Ako krivnju i neće priznati sucima, možda bi bilo dobro da je prizna sebi i glasačima. Jer uza sve povremene uspjehe, HDZ nema prave budućnosti dok god bude tvrdoglavo ustrajan u tome da od vlastitih pogrešaka ne prizna baš ni jednu.