Mario Miličević Baja, nakon što je osumnjičen kao jedan od organizatora atentata na Jozu Leutara, već godinu dana odbija se pojaviti pred sarajevskim pravosuđem; u prvom javnom istupu on je samo za naš list u razgovoru vođenom u hrvatskom gradu Stonu govorio o svojim vezama sa drugim osumnjičenima, Mladenom Naletilićem, Ivanom Andabakom i Merimom Galijatovićem, razgovorima sa domaćim i inozemnim obavještajnim službama

Osim Ivana Andabaka, nikog od ostale petorice osumnjičenih nikad nisam sreo O Niko od ljudi koji su došli s Jukom Prazinom ne poznaje Merima Galijatovića O Ljudima iz hrvatskih tajnih službi odgovaralo je da se i moje ime nađe na spisku osumnjičenih da bi me se riješili O Tačno je da su mi agenti nekih stranih obavještajnih službi posljednjih mjeseci nudili amnestiju ukoliko pristanem surađivati s njima

S Marijom Miličevićem Bajom, jedinim od šestorice okrivljenih za ubojstvo pokojnog federalnog doministra policije Joze Leutara koji se nalazi na slobodi, sastali smo se u Stonu kod Dubrovnika. Čekao nas je u pratnji svojih odvjetnika Marka i Davora Martinovića, nakon što smo u telefonskom razgovoru, nekoliko dana ranije, dogovorili sastanak na koji je Miličević stigao iz Cavtata, budući da u tom gradiću, sa suprugom i troje djece, stalno boravi posljednjih godina. U Mostaru, gdje žive njegovi roditelji, sve do spektakularne akcije SFOR-a u kojoj je teže tjelesne ozljede zadobio Goran Vlajić, slučajni gost u caffeu Palm Beach čiji je vlasnik Miličevićev otac, vodio je lanac aparata za igre. Miličeviću, inače 70-procentnom ratnom vojnom invalidu, razgovor za Slobodnu Bosnu prvi je istup u javnosti otkako mu se u odsustvu sudi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

Poznajem jedino Ivana Andabaka, ostale nikada u životu nisam vidio. Za Dominika Ilijaševića i Zorana Bašića sam čuo ranije, dok su mi Željko Ćosić i Jedinko Bajkuša apsolutno nepoznati. Ivana Andabaka sam upoznao tijekom rata jer je on duže vrijeme boravio u Mostaru. Nastavili smo kontaktirati i nakon završetka rata budući da je njegova supruga, inače Španjolka, u mojoj obiteljskoj kući izvan Mostara iznajmila prostor i otvorila ured. Ugovor koji smo zajednički potpisali njegova supruga, njezin poslovni partner, također Španjolac, i ja još uvijek čuvam. Kasnije, kada sam u Španiji kupovao neke aparate za igru, zamolio sam ga da mi pomogne jer Andabak govori španjolski jezik. Dakle, mi jesmo često kontaktirali, naročito telefonom, ali je on u Mostaru imao još mnogo prijatelja. Meni je osobno njegovo ponašanje ponekad bilo čudno, jer je uvijek govorio šifrirano, naročito u telefonskim kontaktima, što sam tumačio kao njegovu naviku iz vremena kada je bio emigrant.Tako je, recimo, imao običaj da me nazove i kaže: “Evo me u rupi, hoćeš li mi poslati ono?”, a zapravo sjedi u nekom restoranu i traži da mu posudim sto maraka. Danas mi je, međutim, jasno da su me takvi razgovori s Andabakom okarakterizirali kao jednog od osumnjičenih, mada mu se više puta nisam uopće želio javiti na telefon jer mi nije odgovaralo da me svrstavaju u nekakve političke klanove. Ja sam rođeni Mostarac koji se, kada je 1991. počeo rat u Hrvatskoj, dobrovoljno prijavio u borbu i to baš ovdje u Stonu. Naknadno, kada je rat počeo i u BiH, pridružio sam se svom narodu u Mostaru.

Bio sam u Četvrtoj bojnoj HVO-a u Mostaru, ali nikada nisam gledao tko je koje nacije. Za mene je postojao jedan neprijatelj koji nas je napao i od kojeg smo se branili. U Kažnjeničku bojnu prešao sam zajedno s nekolicinom suboraca ’93. godine, kada je formirana u Mostaru, i to zato jer je ta bojna imala veće mogućnosti u odnosu na ostale postrojbe, znači, naoružanje, opremu i municiju. Moram naglasiti da se ne stidim što sam ratovao u Kažnjeničkoj bojnoj, izgubio sam u toj postrojbi puno dragih prijatelja. U mojoj postrojbi bilo je, također, i puno Bošnjaka koji su 1993. bili zatečeni, nisu znali gdje da odu i ostali su s nama. Ratno razdoblje namjerno spominjem jer mi je poznato da me se želi povezati sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne Mladenom Naletilićem Tutom, iako u tom prljavom ratu, osim mojih suboraca koji su izginuli, nisam imao drugih idola. Mi smo se samo branili, kao i Bošnjaci u istočnom Mostaru, i nismo znali što rade političari. Ja sam ’93. godine u svoju kuću doveo petnaest Bošnjaka i njihove obitelji, zbog čega sam poslije imao dosta problema. Ali da su svi uradili ono što sam uradio ja, vjerojatno se u Mostaru ne bi desilo to što se desilo. Međutim, to nitko ne spominje, već se akcenat stavlja na činjenicu da je Baja Miličević bio u Kažnjeničkoj bojni i on je terorista. Kažnjenička bojna se nije razlikovala od drugih postrojbi HVO-a, ona je imala mnogo žrtava. A ako je bilo loših pojedinaca, neka njihove postupke ispituju Haški tribunal, ili nadležni sudovi u Sarajevu i Mostaru.

On je, prema nekim naznakama, 1993. godine boravio u Mostaru kao pripadnik jedinice Juke Prazine iz Sarajeva. Ne. Čak sam, kada se počelo govoriti da je neki Galijatović zaštićeni svjedok, kontaktirao više osoba koje su iz Sarajeva došle s Jukom Prazinom i pitao ih da li poznaju tog čovjeka, ali ga nitko ne zna. Mene taj Merim Galijatović uopće ne zanima, niti sam ikada rekao da je on zaštićeni svjedok. Po mom mišljenju, on je obični idiot koji mi ugrožava život iz samo njemu poznatih razloga. Pazite, ja punih jedanaest godina nisam kročio na teritorij pod bošnjačkom ili srpskom vlašću. Prije rata bio sam neko vrijeme izvan države, poslije rata nisam imao ni želje ni razloga da tamo idem, a sada me optužuju da sam u Jablanici postavio eksploziv u automobil Joze Leutara. Pa molim Vas, Hrvat koji dođe u Jablanicu da montira eksploziv može biti samo lud čovjek! U optužnici piše da ste sa Zoranom Bašićem montirali eksplozivnu napravu u prednji desni dio motora Leutarovog automobila...Niti znam rukovati eksplozivom, niti se razumijem u motore automobila. Svi koji me znaju mogu potvrditi da meni treba pola sata da u motoru pronađem šipku od ulja. Taj detalj, međutim, nije i jedina nejasnoća u optužnici. Meni je, naime, jasno da je zaštićeni svjedok kontaktirao s nekim ljudima koji su optuženi, ali i s mnogima drugima koji nisu optuženi, spominju se neki kafići, selo Vranić, ali se nigdje ne spominje Mario Miličević. Pa zar ja kao član te “zločinačke skupine” nisam zaslužio da budem pozvan barem na jedan od tih sastanaka s njima? Nekome je bilo u interesu da ubije Jozu Leutara i ja ne sumnjam da su to uradile tajne službe, muslimanske ili hrvatske - nije važno. Dakle, ako su mene već optužili za taj atentat, onda je bilo logično očekivati da se navedu precizniji podaci u smislu s kim sam se, gdje i kada sastajao. No, kako sam po prirodi zatvorena osoba i nemam širok krug prijatelja i poznanika koji mi mogu lako prići i razgovarati sa mnom, oni jednostavno taj dio optužnice nisu imali čime popuniti. Sada se postavlja pitanje kako se moje ime uopće našlo na toj optužnici? Smatram da je nekome odgovaralo da se ja optužim, iako je prema optužnici ubojstvo politički motivirano, što znači da su počinitelji morali imati politički ekstremna stajališta i da su morali biti izuzetno plaćeni.

Ja nisam nikada bio niti u jednom političkom klanu, nisam bio blizak ni Jadranku Prliću, ni Krešimiru Zubaku, ni Anti Jelaviću. Isto tako imam provjerenu informaciju da su hercegovačke tajne službe, više od mjesec dana, znale imena osoba koje će biti uhapšene. Znači, tu su informaciju imali Jelavić, Željko Šiljeg i Stanko Sopta Baja, a ako ja pripadam njihovom političkom klanu, valjda sam zaslužio da me netko upozori. Logičnije bi bilo da šef Misije UN-a Jacques Klein pita njih odakle im te informacije jer je tvrdio da je hrvatski dio FMUP-a bio isključen iz istrage. Dakle, ti ljudi vjerojatno imaju više informacija. Pretpostavljam da je pojedincima iz tajnih službi odgovaralo da se moje ime stavi na optužnicu umjesto nekog drugog i da me se tako riješe jer ja možda nešto znam pa bi se netko drugi mogao za mene zainteresirati i pitati me o nekim drugim događajima koji su se u Hercegovini dešavali ranije. Možda je njihova strategija bila: hajde da ga se oslobodimo na ovaj način pa šta mu Bog da, ili će ga netko ubiti ili će ga zatvoriti.Gdje ste bili 13. marta 1999. godine kada je, kako stoji u optužnici, montiran eksploziv u doministrov golf?Bio sam u Hrvatskoj iako je, kada sam čuo za optužnicu, trebalo puno vremena da se točno prisjetim što sam radio tih dana. U martu 1999. bio sam u Cavtatu, na tretmanu u hotelu Albatros kod fizioterapeuta kojeg su mi, mjesec dana ranije, preporučili prijatelji u Zagrebu gdje sam išao na liječničku kontrolu zbog jakih bolova u ramenu i ruci. Boravio sam u hotelu Kompas, dva puta dnevno išao sam na terapiju i masažu, a i posjećivali su me prijatelji. O mom boravku u Cavtatu u tih deset dana, ali i u nekoliko navrata kasnije, postoji službena dokumentacija i sve se to lako može provjeriti.

Kada sam čuo da je u BiH za mnom izdata potjernica i zatraženo izručenje, 29. juna ove godine javio sam se u Policijsku upravu. Policajci kojima sam se obratio zatražili su mi osobnu kartu i objasnili da moram biti zadržan izvjesno vrijeme. Naknadno sam saznao da je u to vrijeme policija tražila dokumentaciju iz Sarajeva. U pritvoru sam bio 24 sata i dvadeset minuta. Prema meni su bili vrlo korekni a onda su mi rekli da sam slobodan.

Moji su odvjetnici u početku taktizirali jer su očekivali da će tužitelj, nakon čitanja iskaza zaštićenog svjedoka, odustati od kaznenog postupka protiv mene. Nakon što on to nije uradio i pored činjenice da je zaštićeni svjedok samo jednom spomenuo moje ime, branitelji su sve pismene dokaze: potvrde o boravku u hotelu, liječničke nalaze i iskaze svjedoka proslijedili Kantonalnom sudu u Sarajevu. Tako sam došao u situaciju da sam sakupljam i dostavljam dokaze za svoju obranu umjesto da sarajevsko Tužiteljstvo zvanično od MUP-a Hrvatske zatraži zvaničnu provjeru mog kretanja jer sam ja državljanin Hrvatske, u Cavtatu imam stalno prebivalište i primam hrvatsku mirovinu. Odvjetnik me je poslije obavijestio da članovi Sudskog vijeća čak nisu htjeli u sudski spis primiti dokumente koje smo im dostavili, uz obrazloženje da su to izjave mojih prijatelja. A nekim drugima, koji su također optuženi, alibi su pružili članovi najuže obitelji. Zašto oni nisu prepustili hrvatskoj policiji da provjeri jesu li ponuđeni dokumenti vjerodostojni? Ako ja nemam straha od hrvatske policije, zašto ga ima sarajevski Sud?

Moram napomenuti da se moja obitelj 1993. našla na udaru jednog terorističkog čina kada je netko pucao u mog oca u našoj obiteljskoj kući. Došao je maskirani napadač, meta sam nedvojbeno bio ja, a otac je samo igrom slučaja preživio. U prvom momentu sam se obratio policiji, ali sam zašutio kada sam vidio da tako samo mogu izgubiti glavu i da je sva policija, od portira do ministra, korumpirana. Naredne tri godine prikupljao sam informacije i na koncu saznao tko je pucao na mog oca, mada smatram kako još nije došlo vrijeme da o tome govorim. I stoga me čudi da obitelj, najbliži prijatelji i suradnici Joze Leutara ne znaju ništa o njegovim mogućim neprijateljima. Zar je moguće da im nije govorio o svojim problemima, da li mu netko prijeti? Što se mene tiče, pokušat ću na sve načine da sebe obranim. Drugi me, ponavljam, ne zanimaju. Ja svoje odvjetnike plaćam sam i uz pomoć mojih prijatelja, a ne kao neki drugi čiju obranu financiraju razne političke i druge institucije.

Nisam znao Leutara, a ni njegovog vozača nisam nikada u životu vidio. I volio bih pitati gospodina Kleina da li je njegov interes kazniti nevine ljude ili prave počinitelje. Možda bi i on mogao imati koristan trag kada bi, primjerice, otkrio tko ga je uputio na mene i sugerirao mu da sam jedan od počinitelja. Jesu li mu to sugerirali Hrvati ili Bošnjaci? Ako su Hrvati, onda mogu pomoći da zajedno otkrijemo koji su mogući razlozi. Jer, on mora imati dobar razlog kada je među toliko terorista i ubojica koji hodaju po BiH upro prstom na mene. Kada bi meni netko došao, bez obzira da li su to međunarodni policajci ili pripadnici MUP-a Federacije, i rekao: “Miličeviću, optužen si na osnovu iskaza ovog čovjeka”, mogao bih reći tko je taj čovjek i koji su njegovi motivi. Znači, ne optužnica na principu rekla-kazala, kao došao Baja u Jablanicu, postavio bombu, i otišao! Kao da sam ja vrhunski obučen terorista!

Jesu! Moram priznati kako su te strane obavještajne službe izuzetno profesionalne. Oni su, naime, dobro znali gdje živim i gdje će me naći. Nisu nagađali da se krijem po Gorancima ili po zapadnoj Hercegovini već su došli na adresu u Cavtatu. Iz razumljivih razloga ne želim navoditi o kojoj se službi radi, draže bi mi bilo da je to neka služba iz Hrvatske, ali nije. Iznenadio sam se, također, koliko su informacija imali o meni, zanimali su se za pojedine događaje iz Mostara, i to u ratnom razdoblju. Kazali su također da imaju pouzdane potvrde da ja nisam sudjelovao u atentatu na Jozu Leutara, da mi oni mogu pomoći i amnestirati me krivnje. Naš razgovor trajao je oko pola sata, zahvalio sam im se na ponudi i rekao da sam ja obiteljski čovjek, ne tako mlad i perspektivan da bih radio za neku tajnu službu. Kada nisam do sada, neću raditi ni od sada. Rekao sam i da meni nije potrebna amnestija jer nemam nikakve veze s atentatom na Leutara. Ali sam im, isto tako, jasno stavio do znanja da sam spreman na suradnju u onom segmentu koji je njima interesantan, ako mi pomognu da otkrijem tko me je upetljao u ovaj slučaj. Znači, ne amnestija, samo usluga za uslugu.

Ne, iako mi to jako teško pada. Zato se trudim da se ovaj slučaj što prije razjasni i okonča, čini mi se ponekad i više nego neke osobe kojima je to posao. Prema mojim saznanjima, mnogima je u interesu da stvari ostanu kakve jesu, ali se bojim da su se u meni prevarili. I budem li naišao na poteškoće, razjasnit ću što bi, po mom mišljenju, mogao biti povod da se mene optuži. O tome za sada ne želim govoriti, ali obećavam da nikog neću štedjeti. Jeste li prije podizanja optužnice za ubojstvo Joze Leutara imali policijski dosje?Nisam imao čak ni prekršajnu prijavu. A nisam ni od onih koji su 1992. i ’93. godine palili i uništavali svoje prijeratne dosjee u policiji.