Politička propaganda, megalomanija ili stvaralački zanos? Upravo to se pitaju mnogi koji su proteklih dana i tjedana slušali premijera Ivicu Račana i njegove vjerne ministre kako najavljuju jedan za drugim velike gospodarske i ekonomske projekte. Autocesta Zagreb - Split, o kojoj je ministar Davorko Vidović po vlastitom priznanju maštao još kao dječak, odlukom Vlade bit će sagrađena do ljeta 2005. godine, pri čemu će država u njezinu gradnju uložiti tri milijarde maraka. Tuneli na tom prevažnom cestovnom pravcu gradit će se brže nego ikoji do sada, jer će ministar Čačić brda bušiti neuporedivo efikasnije od svog prethodnika Radića. Država će istodobno smoći novca čak i za veliku rekonstrukciju stare plitvičke ceste, jer Vlada želi da cestogradnja postane jedan od glavnih zamašnjaka gospodarskog razvoja i rasta u sljedećim godinama.

I dok će Čačić kopati brda i asfaltirati doline, ministar Crkvenac će svim sredstvima utjerivati dugove države. Nakon gotovo dvije godine vladanja, Račanova vlada zaključila je da mora napokon srušiti svoje dužnike na koljena i uzeti sve što državi pripada. A to sve vrijedi čak 21 milijardu kuna. Projekt borbe protiv sive ekonomije i utaje poreza postao je tako ministru financija važniji posao od pripreme proračuna koji se ionako svako malo mijenja. Crkvencu uz rame stat će i policija i pravosuđe kako bi već do ljeta iduće godine država sve dužnike istjerala na čistac.

Ministar gospodarstva Goranko Fižulić za to će vrijeme, zajedno sa šefom Fonda za privatizaciju Vojkovićem, gotovo svu državnu imovinu staviti u bubanj privatizacije, jer je državi više dosta upravljanja poduzećima. I zakoni će se mijenjati samo da se ubrza proces prodaje državnih dionica, kako bi se onda taj novac vratio gospodarstvu. Da, novac od privatizacije neće se više trošiti za plaće i mirovine, doplatke i invalidnine, nego će se njime graditi nove tvornice i otvarati nova radna mjesta.

Slične akcije i projekte od velikog značaja moglo bi se i dalje nabrajati jer je svaki resor Račanove vlade u velikom poslu, od zdravstva i školstva do poljoprivrede i energetike. U svakom od Vladinih velikih poslova moglo bi se naći i brzopletih odluka (parafiranje graničnog sporazuma sa Slovenijom), nedomišljenih ideja (ukidanje, pa ponovno vraćanje socijalnih prava pojedinim grupama građana) i nerealnih želja (prvotna najava da će autocesta biti gotova do 2003.). Ali, kako svi koji nešto rade moraju i griješiti, treba ostaviti pravo na pogreške i Račanovoj vladi, pogotovo ako ih u hodu ispravlja.

Nedoumicu oko toga što zapravo sada čini hrvatska vlada nije moguće svesti pod jedan nazivnik, jer u njezinim odlukama ima svega: i megalomanije, i političke propagande i stvaralačkog zanosa. Za državu čiji je budžet 50 milijardi kuna, uložiti u ceste više od 10 milijardi kuna jest megalomanija. Pogotovo što će se nova prometnica graditi i kreditima, a Hrvatska je već podosta zadužena. A i 200 milijuna dolara iz sukcesijske mase ex SFRJ, na koje računaju u Banskim dvorima, dosta je fluidan kapital, pri čemu upućeni već sada kažu da bi to moglo biti najviše 150 milijuna dolara.

Da je splitskom sjednicom i najavom ekspresne gradnje cestovnog mosta između Zagreba i Dalinacije premijer Račan počeo skupljati i političke poene, svima je jasno. To uostalom nije ni sporno jer bi bila luda ona vlada koja ne bi sebi gradila novu šansu. Posljednje dvije godine mandata koristi se za davanja, kao što se prve dvije godine koriste za uzimanja. U ovom je slučaju presudna činjenica što autocesta Zagreb - Split treba Hrvatskoj i nitko razuman ne može osporiti namjeru Vlade da prometno poveže jug i sjever države. Zbog toga, pak, Vladi treba odati priznanje da ima i stvaralačkog zanosa.

Hoće li svoj zanos prenijeti i na građdane, tek treba vidjeti. Megalomaniju je lako prigrliti i poistovjetiti se s njome, kao što je lako marketinški iskoristiti i Vladine odluke. Upravo na primjeru autoceste Račanov tim moći će pokazati zna li u Hrvatskoj ponovno stvoriti volju za radom i napretkom. Naime, projekt autoceste otvara i opciju sufinanciranja njezine gradnje putem obveznica. Svako izdvajanje novca za više interese građani su do sada loše primali jer su se opekli, kako u onoj Hrvatskoj, tako i u posljednjih desetak godina. Obveznice za autocestu doista bi mogle biti dobar vid štednje, tj. ulaganja na kojemu bi svaki imatelj obveznice mogao i zaraditi. No, na Vladi je da i svoje građane uvjeri kako to neće biti novi nepovratni trošak, nego i osobna korist.