I u ranijim najavama odlaska iz javne arene, kao recimo 1998. godine uoči izbora kad se nakon najave odlaska naglo predomislio, lider Stranke demokratske akcije pozivao se na svoje godine i narušeno zdravlje. No ovoga puta Izetbegovića na odstup tjera i političko okruženje, posve nepoticajno za njegov daljnji javni angažman. Tako su se u zadnjih mjesec dana pojavile optužbe da se Izetbegović svojedobno sastajao s, trenutačno, najozloglašenijom svjetskom ličnošću, Osamom bin Ladenom. U njemačkom “Sternu” jedna novinarka čak tvrdi da je 1993. vidjela Bin Ladena u Sarajevu u društvu s Izetbegovićem, neki tvrde da su snimljene i zajedničke fotografije njih dvojice, takve su vijesti stigle i do europskih parlamentaraca, a ponovo su aktualizirani i zločini mudžahedinske brigade prilikom oslobađanja planine Ozren. Sve optužbe za veze s čelnicima Al Qaede Izetbegović je rezolutno opovrgnuo, a i priča o zajedničkom fotografiranju je po svemu sudeći 'novinarska patka'.

Ipak, sve je to navelo novinare da na prekjučerašnjoj konferenciji za medije u Sarajevu zapitaju Izetbegovića boji li se Haaga. On im je pomalo fatalistički odgovorio: “Ja sam spriječio opći pokolj u BiH. On bi nastao da nije bilo mene, mojih apela, instrukcija i uputa. Nikada nisam naredio niti odobrio neki zločin. Umjesto toga, zločine sam sprečavao gdje god sam mogao. To, međutim, ne znači da mi se ne može dogoditi da odem u Haag. Ne vjerujem u pravdu u svijetu. Historija je puna nepravdi.”

Što se tiče mudžahedina, Izetbegović se očešao i o Hrvate, tvrdeći da su za ulazak 200 do 300 mudžahedina zapravo krivi Hrvati jer su oni, kako je kazao sada već lider SDA na odlasku, “tada držali vrata Bosne”. Da u balkanskim ratovima nitko nije nevin odavno se zna, no u tjedniku “Dani” na takve paušalne optužbe Izetbegoviću su odgovorili ovim riječima: “Nepošteno je danas prati ruke i odricati se Ijudi čije su namjere mogle biti kristalno čiste u pojedinim slučajevima, ali učinak u globalu porazan za BiH, što še tek sada jasno vidi. Jer čak i da su došli sami (ili uz pomoć Hrvata, op. a.), nisu došli na skijanje, niti su puške nosili u sastavu UNPROFOR-a.”

Svako bi biografsko određenje Alije Izetbegovića gotovo nužno nametalo usporedbe s drugom dvojicom ovdašnjih političara, s Miloševićem i Tuđmanom. No, za razliku od te dvojice ekspanzionista, Izetbegovićeva Armija BiH nikada nije vodila rat izvan granica svoje zemlje. Istina, Peti se korpus 1995. godine u nekoliko navrata zaletio preko Une, ali Izetbegović, generalno govoreći, nije vodio takvu politiku. U počecima rata Izetbegović je doista na umu imao čuvanje jedinstvene BiH pa je u tom smislu u vrhu Armije BiH imao jednog Hrvata, Stjepana Šibera i jednog Srbina, Jovana Divjaka. Kasnije je, na žalost, od takvog koncepta odustao. Od sve trojice balkanskih političara samo je Izetbegović mogao izgovoriti rečenicu kakvu je kazao nakon pobjede na brdu Žuč, gdje je praktično Sarajevo i obranjeno: “Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo, mi bismo trebali da mu odamo poštu...” Ili pak rečenicu koju je uputio srpskim predstavnicima na inauguralnoj sjednici Parlamenta 1996. godine: “Dolazeći u Sarajevo slomili ste đavolu nogu. Stoga, dobrodošli u Sarajevo. Osjećajte se sigurno. Ovo je i vaš grad, jer Sarajevo je glavni grad BiH.”

Dakako, Izetbegović nije bio nikakva cvećka. Tako se pamti svjedočenje jednog esdeaovskog partijskog aktivista iz Olova nakon rata, čije je zaduženje bilo da vodi računa o plinovodu za opkoljeno Sarajevo. “Kad je Predsjednik javljao zavrni, mi smo zavrtali, kad je javljao odvrni, mi smo odvrtali...” Sami Bošnjaci nikad mu neće oprostiti Srebrenicu. Kao i Hrvati Tuđmanu za Vukovar, tako i oni Izetbegoviću predbacuju da je Srebrenicu prodao. On se branio da su ga izdali generali. Nadalje, poput Miloševića koji je imao Arkana i Bokana, te Tuđmana koji je imao merčepovce i Stracaboška, tako je i Izetbegović imao svoje pse rata: Mušana Topalovića Cacu, Jusufa Prazinu Juku i druge. Izetbegović se na svoje susjede političare ugledao i u unutarstranačkoj borbi. Onako kako se Tuđman, još u ranoj fazi političke borbe, riješio svih izvornih hadezeovaca, tako se i Izetbegović riješio i Fikreta Abdića, pobjednika na prvim izborima, pa Adila Zulfikarpašića, jednog od osnivača SDA, pa Muhameda Filipovića, sve do Harisa Silajdžića.

Danas će mu oponenti, pogotovo u 'nabrijanoj' atmosferi oko terorista nadahnutih islamom, rado zamahati “Islamskom deklaracijom”, koju je Izetbegović napisao 1970. i u kojoj piše: “Naš cilj - islamizacija muslimana, naša deviza - vjerovati i boriti se”. Kad se zna da je u drugim prilikama ustvrdio da je on za jednu panislamističku ideju koja bi značila i islamsku državu od Maroka do Indonezije, da je još 1946., kao dvadesetjednogodišnjak, robijao zbog članstva u “Mladim muslimanima”, organizaciji koja je nasljedovala ideje Mehmeda Spahe, da je početkom osamdesetih još jednom zaglavio u zatvoru zbog, kako je tada bilo inkriminirano, islamskog ekstremizma, jasno je zašto mu današnja politička atmosfera nije nimalo ugodna.

Ako se krivnja uopće može gradirati, Izetbegović je od trojice balkanskih vladara rata daleko najmanje kriv. On se branio, dok su ostala dvojica napadala njegovu zemlju. U tom smislu kaže i Zlatko Dizdarević, sarajevski novinar, u svom širem tekstu o Izetbegoviću: “Izetbegović je bio na čelu zemlje nad čijim je stanovništvom izvršen genocid, i lider većine u narodu čije su pripadnike u najvećem broju ubijali, zatvarali, odvodili…”