Istina je da je nadbiskup Stepinac surađivao s vlasti NDH u hladnim odnosima jer je samo tako mogao opstati i pomagati drugima i spašavati one koje je mogao od progona. Po istom obrascu je u prvo vrijeme nakon drugogo svjetskog rata zbog nužnosti kontaktirao i s partizanskom vlašću Vladimira Bakarića. Nadbiskup Stepinac spasio je mnoge židovske obitelji i pojedince u mjeri njegove mogućnosti, nije bio svemoćan jer je i on bio pod određenom paskom vlasti, što bi autor knjige “Holokaust u Zagrebu” morao znati: Kozačke SS-postrojbe ubile su Stepincu i njegovog brata u Krašiću.

Stepinac je uvažavao stvaranje hrvatske države, i držao se Vatikana koji je tridesetih godina izdao svijetu upozoravajuću poruku “Mit brennender Sorge” povodom Hitlerove strahovlade. Ideologija komunizma nije mogla biti bliska Zagrebačkom nadbiskupu jer je to bila ideologija koja je činjenično i propagandno vodila okrutnu borbu protiv crkve: rušene su crkve, kapele, raspela (križevi) u svim mjestima gdje su postojali, ubijani su svećenici kojih je komunistički terorizam ubio preko šesto u Hrvatskoj. Komunistička je parola “Nosim kapu s tri roga i vodim borbu protiv Boga” bila činjenično izvršena diljem Hrvatske i nije bilo pogovora i milosti. Postavlja se pitanje autoru citirane knjige, da li je nadbiskup Stepinac mogao biti blizak takvom komunističkom terorističkom režimu?

Autor knjige učinio je neusporedivu pogrešku kada je nadbiskupa Stepinca usporedio s dr.Franjom Tuđmanom, takvu usporedbu vjerojatno ne bi nitko u svijetu mogao učiniti osim autora citirane knjige. Razlika je između te dvije osobe isto kao što je razlika između zle crne noći i lijepog sunčanog dana. Tuđman je bio komunist i partizan koji je upravo progonio vjernike svih i svake vjere, dok je nadbiskup Stepinac zaštićivao svakog čovjeka i vjernika bilo koje vjere. Partizani su 1945. u Tuđmanovom rodnom mjestu, Velikom Trgovišću, ubili umirovljenog biskupa Carevića, na način, da su ga nabili na kolac.

Nitko ne osporava dr. Ivi Goldsteinu da istražuje žrtve Drugog svjetskoga rata, da dokazuje i opisuje ratne zločine nad židovskim stanovništvom, svako dokumentirano istraživanje korisno je i potrebno, ali nije dobro da se jednu naciju kao cjelinu sustavno 50 godina optužuje, a pogotovo kada se zna da je hrvatska nacija bila najveća žrtva komunizma na prostorima od Triglava do Gevgelije. Naravno, time se ne želi opravdavati niti jedan zločin nad nekrivima, pa makar da se radilo i o jednoj osobi.

Postavlja se pitanje autoru spomenute knjige jesu li to dobra djela komunizma i njihove ideologije i da li su svi Hrvati zločinci? Da li je g. Ivo Goldstein pročitao Crnu knjigu komunizma? Mi mu preporučujemo upravo tu knjigu koju je napisala skupina uglednih francuskih i drugih međunarodnih povjesničara lijeve orijentacije. Konačno su ti komunistički ideolozi osudili i nadbiskupa Stepinca. Da li je i to dobro i pohvalno djelo komunizma? Prilikom beatifikacije Alojzija Stepinca je Vatikan izričito naglasio da je Zagrebački nadbiskup i kardinal bio žrtva komunizma.

Na kraju, ne stoji tvrdnja povjesničara Ive Goldsteina, da “su Nijemci doveli na vlast skupinu (ustaše) za koju su znali da će im po ideologiji i praksi biti vrlo slična”. Povijesna istina je slijedeća: Srbijanski general Simović izvršio je 27. ožujka 1941. državni udar protiv jugoslavenske vlade Cvetković-Maček jer velikosrpski establišment nije htio priznati stvaranje Banovine Hrvatske. Vlada Cvetković-Maček je još 25. 3. 1941. pristupila Trojnoj osovini i uvela Jugoslaviju u Hitlerovu koaliciju. Nijemci su za vrijeme sloma Jugoslavije 1941. vlast u Zagrebu prvo ponudili Vladku Mačeku, i tek kad je Maček ponudu odbio obratili su se Paveliću.

Dragutin Horvat