Poslije dugih dogovaranja, pregovaranja i nagovaranja, Dubrovnik je dobio lokalnu vlast. Bilo je potrebno ponavljanje izbora te čitav niz postizbornih sastanaka, kako bi na kraju Dubravka Šuica postala gradonačelnica i osobno svjedočeći o povratku HDZ-a na vlast u sredini koja je svojedobno među prvima nagovijestila njegov debakl na nacionalnoj razini. Međutim, HDZ ne vlada sam. Pridružili su mu se DC i Južnohrvatska stranka Srećka Kljunka, tvoreći zanimljivu “dubrovačku trilogiju”, koju doduše nije stvorio Ivo Vojnović nego politička pragmatika, a koja je u opoziciji ostavila SDP i stranke Dubrovačkog dogovora (HSS, HSLS, HSU). Dubrovčani su birali, dobili su što su htjeli. Sada im ne preostaje drugo nego da se nadaju kako će nova vlast znati riješiti brojne probleme s kojima je grad suočen. Odnosno da “trilogija” neće asocirati na onu Vojnovićevu koja opisuje propast Dubrovačke Republike već da će, shodno predizbornim obećanjima ponuditi razvojne programe.

No, cijela ova priča nudi pouke koje daleko nadilaze dubrovačke gradske zidine. Jedna govori o vladajućoj petorci i političarima koji vode stranke na terenu. Koliko god SDP samostalno povećao svoj udjel vijećničkih mjesta to je bilo nedovoljno za pobjedu nad HDZ-om koji je zapravo ostao na razini svojih rezultata iz 1997. godine, a koji mu tada nisu donijeli ništa više od položaja vodeće oporbene stranke. Najveći su gubitnici zapravo HSS i donedavni gradonačelnik Vido Bogdanović. Izgubili su ogromni politički kapital stečen prije nekoliko godina, a istovremeno su “iznjedrili” Južnohrvatsku stranku Srećka Kljunka koja je u svemu ipak presudila pod motom radije s HDZ-om nego opet u velikoj koaliciji s HSS-om. U svakom slučaju, ako igdje a ono na ovom primjeru petorka ima priliku naučiti da ime stranke ne mora kod sljedećih izbora biti presudno, pa i kada bi situacija u zemlji bila idealna, već da će, kani li u ovoj ili onoj formi opstati u srazu s HDZ-om, morati više računa povesti o kadrovima na listama, njihovim sposobnostima i ugledu u sredinama u kojima djeluju. Doduše, SDP je tu lekciju bar u Dubrovniku naučio, ali mu to očito nije bilo dovoljno bez podrške slično “restrukturiranih” stranaka.

Druga lekcija tiče se DC-a, stranke snažne ambicije uoči lokalnih izbora koja međutim u praksi nije i pretočena u priželjkivane rezultate. Iz posljednjih izjava potpredsjednice stranke Vesne Škare Ožbolt u kojima je opravdavala koaliranje s HDZ-om te sve većeg njenog odmaka od vladajuće garniture, koja je još prije godinu dana mirisala na pripremu za eventualno prikapčanje vlasti petorke (šestorke), moguće je iščitati novu trasu stranke. Naglašavajući kako su se razišli s HDZ-om zbog određenih političara a ne zbog programa, potpredsjednica DC-a nam poručuje da, je njihovo odvajanje praktički bilo taktičke naravi, svojevrsno aboliranje od “grijeha hadezeovskih struktura”, pa sada kada grijehovi HDZ-a polako među biračima padaju u zaborav oni, tobože očišćeni, mogu se makar u koaliciji s HDZ-om vratiti na staru rutu. Vladajući se brod, dakle, ljulja, sudbina mu je neizvjesna, pa je i dubrovačkim primjerom potrebno dokazati da na sljedećim parlamentarnim izborima DC, u obostranom interesu, može pružiti ruku starom društvu poteklom u jarunskoj baraci.

I treća pouka ovih izbora je još jedna potvrda o neprimjerenosti izbornog modela. Tiče se to i preferiranja razmjernog umjesto lokalnim prilikama primjerenijeg većinskog izbornog modela, ali i neposrednog izbora gradonačelnika koji bi sve ove postizborne peripetije kakvih smo bili svjedoci diljem Hrvatske, uključujući tu trgovanje mandatima i sinekurama na balkanski primitivan načiri, učinio izlišnim. Sva sreća da nije prihvaćen prijedlog HDZ-a, kojem se priklonio i Nikola Obuljen iz DC-a da zbog straha od neuspjeha formiranja vlasti sve stranke u dubrovačkom Gradskom vijeću participiraju u vlasti shodno rezultatima izbora, jer to poništava sam smisao višestranačja i borbe različitih političkih opcija što bi nas zapravo vratilo u doba socijalističkog saveza, ali je krajnje vrijeme da se neposrednim izborom gradonačelnika, s njegovim preciznim ovlastima i kontrolom rada te podjelom nadležnosti s gradskim vijećem, stišaju političke strasti na lokalnoj, razini usmjeravajući ih k zadovoljenju potreba građana.