UZA SVE UČESTALIJE MIŠLJENJE DA SU FRAKCIJE SPASONOSNA FORMA JEDINSTVA HSLS-a

Neki mediji već uveliko špekuliraju da se sprema nova koalicija desnog centra (DC,HSS i HSLS) u kojoj će HSLS biti ključna osovina, a koja kani ubrzano jurišati na vlast. Hoće li to izazvati nove polarizacije socijalnih liberala koji su podvojeni i oko nekih starih "boljki" ove stranke?

Kuda ide HSLS? Neki mediji već uveliko špekuliraju da se sprema nova koalicija desnog centra (DC,HSS i HSLS) u kojoj će HSLS biti ključna osovina, a koja kani ubrzano jurišati na vlast. Hoće li to izazvati nove polarizacije socijalnih liberala koji su podvojeni i oko nekih starih "boljki" ove stranke. Naime, potpredsjednik stranke Vilim Herman, kako je to nekidan kazao novinarima, osobno drži da u njegovoj stranci ne bi trebalo biti ljudi koji su s jedne strane spremni na flert s HDZ-om, a s druge s SDP-om. No, istodobno misli da ne treba bježati od postojanja frakcija u stranci. Je li to spasonosna forma da se HSLS održi koliko-toliko na okupu?

Zanimljivo je, međutim, da je stranka lakše podnosila silazak svoga karizmatskog vođe s trona negoli on sam.

Glavni lobisti kontroverznog "proljećara" koji već naveliko drukaju za njegovu novu inauguraciju za stranačkog šefa uporište imaju prije svega u Dalmaciji, a mnogi im pripisuju atribucije "liberalne desnice". U svojim javnim istupima transparentnije podupiru tzv. hrvatski blok negoli partnersku koaliciju s kojom dijele vlast u državi. Linija razgraničenja izmedju Budišinih pristaša i ostalih pripadnika ove heterogene sljedbe jest glasovanje o povjerenju Vladi glede "izručenja" hrvatskih generala Gotovine i Ademija Haaškom sudu. Po toj je razdjelnici ekspresno ostao bez članske iskaznice i ministar Alojz Tušek koji je izmedju stranačkog naputka iniciranog Budišinom isključivošću (neprihvaćanje "izručenja" generala ni pod koju cijenu) i poštivanja zakona ( o suradnji s Haaškim sudom) izabrao jedino ono što je kao dužnosnik mogao - zakon. Po istom je kriteriju odbijen i Pero Cvjetović za potpredsjednika HSLS-a jer je u Saboru glasovao za potporu Vladi. Ministri Fižulić i Radoš ili potpredsjednik Vlade Granić "preživjeli" su, ali samo zato što njihovi matični stranački ogranci nisu bili tako ekspeditivni i revni kao dalmatinski zakleti vjernici Budišine politike.

Cijeli niz kontradiktornih, ekscesnih poteza vrha HSLS-a, uključujući i nedavnu aferu vezanu uz zastupnika Hrvoja Zorića čijom je rahabilitacijom uvjetovan i izbor ministrice pravosudja Ingrid Antičević-Marinović ili Budišino alkarsko posijelo u društvu s Ivićem Pašalićem (koji će neposredno potom najaviti veliki Budišin come back u politiku), a istodobno ignoriranje premijera i svoga prvoga koalicijskog partnera Ivice Račana u Kninu na Dan domovinske zahvalnosti, etablira HSLS kao stranku sumnjive pragme, a Dražena Budišu kao egzemplarni primjerak političkog homo duplexa. Činjenica je da je 1997. godine, nakon svoga prvog fingiranog povlačenja s čelne stranačke pozicije koju tada preuzima Vlado Gotovac, izravno proizveo raskol u stranci forsiranjem permisivnog koaliranja HSLS-a s HDZ-om. Taj ga je potez stajao cijepanja stranke, ali mu je donio i ponovnu krunu neprikosnovena vođe HSLS-a. Nakon toga, 1998.godine, formalizira s SDP-om sporazum o partnerstvu koji će njegovim posustalim i deklasiranim liberalima donijeti u izborima 2001. obilan profit i u saborskim i u ministarskim klupama (zahvaljujući dogovoru da se mjesta u parlamentu dijele u omjeru 1 prema 2 u korist SDP-a).

Zahvaljujući tomu, Budiša će stalno biti u poziciji da svoga koalicijskog ortaka ucjenjuje, jer bi izlaskom njegovih deputata iz Sabora koalicija izgubila većinu. Stoga je i mogao nastaviti sa svojom bigamnom politikom koja je uz diobu vlasti sa strankama šestorke ( petorke) na državnoj razini kontinuirano podrazumijevala i paktiranje s HDZ-om na lokalnoj. Komu će se Budišini liberali prikloniti "na terenu" zavisilo je samo od raspoloženja njihova šefa spram Račana, koji mu je postao manje simpatičan i blizak već nakon poraza na predsjedničkim izborima. Tako će se dogoditi da je ljutiti drniški proljećar u lipnju ove godine optužio Račana za izigravanje njihova sporazuma oko Slobodne Dalmacije ( koju će stigmatizirati kao biltenčić SDP-a), a potom je kumovao šarenoj splitskoj koaliciji jednom prkosnom konstrukcijom da njegova stranka u Splitu ne bi trebala koalirati ni s HDZ-om ni s SDP-om(!?).

Privremeno političko umirovljenje obznanio je revoltiran time što ga ni Račan ni Radoš ni Granić nisu izvijestili o pristiglim zapečaćenim optužnicama protiv generala Gotovine i Ademija pa je doveden u poziciju da o tomu saznaje kad i "obični smrtnici". Takav "grijeh struktura" Budiša nije mogao podnijeti, držeći to izdajom i marginalizacijom koju najteže prihvaća. Od tada šuti i – radi.

Očigledno je suglasan s Kontićevom propagandnom misijom koja ga reafirmira kao jedinog i nezamjenjiva lidera HSLS-a. No, nejasno je kako bi čovjek koji je sustavno destruirao i destabilizirao stranku mogao biti njezin kohezivni i integrativni faktor. Kada je dobrovoljno abdicirao zbog haaških optužnica, činilo se da su mnogi u HSLS-u odahnuli. Radoš je kao v.d. predsjednika uspio makar smiriti strasti i stišati tenzije u poljuljanoj stranci, a Đurdja Adlešić mogla joj je eventualno vratiti i izgubljeni ugled i konzistentnost.