Još se nije niti na puškomet primaknuo dolasku na vlast, a Marinko Liović već je počeo hapsiti! On, kojemu se grlo već izrašpalo od upornog optuživanja Vlade zbog tobožnjih progona i uhićenja hrvatskih branitelja, u prostorijama svoje Hvidre u četvrtak zarobio je petnaestak novinara i snimatelja koji su se naivno odazvali urednome pozivu na konferenciju za novinare. Kukumačući zbog tobožnje medijske blokade zbog koje s ostalim organizatorima subotnjega mitinga ne može do željenoga revolucionarnog usijanja narajcati hrvatsku javnost, Liović je proveo u djelo unaprijed planiranu prosvjednu otmicu: na izlazna vrata prostorije nasadio je dvadesetak štitonoša izbrijanih vratova, u kožnim jaknama, koji su nazočne medijske trudbenike po okončanju Marinkova govora još oko dvadeset minuta prisilno zadržali u kućnome pritvoru. Prije njihova puštanja na slobodu za oproštaj je zaprijećeno i skorim obračunom s urednicima medija koji Lioviću ne titraju domoljubne testise.

Hrvatska je odista zemlja svekolikih, pa i medijskih čuda: oni čiji mračni likovi već mjesecima svakodnevno bombardiraju nedužne građane s novinskih stranica i malih ekrana; oni isti čija zapjenjena usta svako malo i u središnjem Dnevniku Predsjedniku države poručuju da je Burduš i Ciganin; oni čija destruktivnost i verbalni ekstremizam potiru pred sobom svaku argumentiranu raspravu o bremenitoj sadašnjosti i krvavoj prošlosti; oni čije prijetnje i govor mržnje već godinama udaraju reformski tempo kolebljivoj i hiperopreznoj vlasti iskazuju se – nikakvo čudo! – i kao prirodni polagatelji u ratu stečenoga prava na golu fizičku represiju. Čitava se država polako, ali sigurno, pretvara u Liovićev mitski podrum u koji, kao što je poznato, odavno nema pristupa Srbima, Židovima, ženama i psima. Spomenute kategorije sad su očito dopunjene i novinarima koji ne drukaju dovoljno predano, vatreno i jako za svete prevratničke ciljeve filantropa Marinka. Ako u taj Haad i među taj polusvijet jednom i siđu bez mitingaškog pokliča na usnama, takvi se ne trebaju nadati brzom izlasku na svjetlo dana bez medijskih himni u čast novovjekih Jura i Bobana...

Ma koliko spomenuta otmica svjedočila o razmjerima Liovićeva mitingaškog očaja i koliko god – uza svu prosvjedničku pompu - signalizirala posvemašnju usamljenost šake desničarskih falangista u pokušajima dizanja HDZ-ove revolucije, ovaj događaj nudi i vrlo plastičan odgovor na pitanje tko i na koji način čitavu zemlju već gotovo dvije godine drži u šaci, odnosno pod ključem u Hvidrinoj baraci. Šaka parapolitičkog jada odavno je shvatila kako joj je sila jedini preostali mehanizam za ostvarenje svojih želja, a jedini je problem što joj se ne može naći nikakvo deblje pokriće osim prozirne koprene lažnog domoljublja. Patriotizam se time iskazuje kao kvaziideološka krpa za prikrivanje svih vidova ljudske i političke golotinje i kao istinski posljednje utočište mnogih hulja.

Da u ovoj zemlji postoji minimum cehovske solidarnosti među novinarima, Liović bi, umjesto u tisku i na televiziji, svoj grandiozni portet ubuduće gledao isključivo doma, u zahodskome zrcalu. Što možda ne bi bilo dobro samo za mentalno zdravlje nacije, već i poželjna psihoterapeutska mjera za samog Marinka: čovjek bi napokon dobio svome liku primjeren medij i – što je posebno praktično – bogomdanu priliku da zbog porazne istine o kojoj svjedoči strasno pljune u lice njegova glavnog urednika.