Moja ostavka ništa neće riješiti - tako je ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina odgovorila na pitanje o konzekvencama koje je, zbog nezapamćene tragedije u hrvatskim bolnicama, i osobno spremna podnijeti.

Odlazak ministrice, kao najmanju mjeru odgovornosti za seriju smrti u hrvatskim bolnicama, traži veliki dio javnosti (novinska istraživanja pokazuju: blizu polovica građana), smjenu zahtijeva opozicija, na tome sada inzistira i stranka koja ju je u Vladu dovela.

U Hrvatskoj, dakle, kad je o ostavkama riječ, ni u glavama ni u praksi, stvari nisu ni jasne ni bistre. Javnost vapi za većom odgovornošću političke klase. Načelno, i vlast zna kako to u demokracijama funkcionira. Sigurno su joj poznati primjeri ministara koji su se morali povući zbog neke havarije u svom sektoru. Legendaran je primjer japanskog ministra prometa koji je ostavku dao zbog kašnjenja vlakova, mjerenog u minutama.

Hrvatski političari nisu tako osjetljivi. Sadašnji se nastavljaju na tradiciju svojih prethodnika, kojima su u zrak letjela cijela skladišta oružja, a ministar je, bez ikakvih posljedica, odšetao na tenis-partiju. Aktualna vlast nešto je u tom pogledu skrupuloznija. Njeni ministri u slučaju velikih nesreća - ranjavanja vojnika ili pomora po bolnicama - ponude mandat na raspolaganje, za to ih se još pohvali, jer su, kao, pokazali moralnu osjetljivost, i na tome sve završava. U dvije godine nitko još nije morao pokupiti svoje krpice.

Ako po prvi put nuđenju mandata bude slijedio i odlazak - a Račan u tom pogledu, izgleda, više nije tvrdo protiv - bit će to zato jer su zahtjevi za ostavkom glasniji a nagomilani revolt javnosti veći nego ikad dosad. Stanje u zdravstvu usto tangira svakog čovjeka, povjerenje u sustav ne može se vratiti bez nekih žrtava. Javnost traži ostavku ministrice ne zato jer će sam odlazak nešto riješiti, nego jednostavno kao znak da će se nešto promijeniti.

Drugačije ponašanje s istom ekipom – to se više nikome ne može prodati, nitko više u to ne vjeruje. Aktualna se vlast drži naslijeđenog modela. Ni Tuđman nikoga od svojih nije dao, smatrao je da bi tako priznao grešku, slabost i poraz. Taj je stav, naravno, kontraproduktivan. Promjenom pojedinaca vješta vlast pravi lifting svoga grupnog portreta. Na odlazeće adresira odgovornost, priznaje da je svjesna potrebe promjena, dovođenjem svježe krvi kupuje vrijeme i signalizira novi početak.

Vlast koja se nije spremna odreći čak ni onih s najdužim i najružnijim repovima, na sebe preuzima i njihovu odgovornost. Upravo to se dogodilo i Tuđmanovoj ekipi. Zaštitili su sve svoje lopove i zločince, pa se bijes naroda slomio na njihovoj kolektivnoj glavi.