Proširenje haške optužnice protiv Slobodana Miloševića zbog zločina počinjenih u Hrvatskoj konačno je otvorilo pitanje odgovornosti ključnih ljudi na koje se Miloševićev režim oslanjao tokom agresorskog velikosrpskog pohoda na bivše jugoslovenske republike; naša novinarka istražila je ko su ljudi koje Haag tereti za zločine

Kao početak sukoba u Hrvatskoj Haag je uzeo august 1991. kada se JNA aktivno uključila u rat O U svojoj knjizi “Posljednji dani SFRJ» Borisav Jović ispisao optužnicu protiv Miloševića, Kadijevića i samoga sebe O “Kada vojska prekrije teritoriju Hrvatske, mi se više ne brinemo za rasplet jugoslovenske krize”, rekao je Milošević Joviću O Veselin Šljivančanin, oficir KOS-a osumnjičen za zločine u Vukovaru, u knjizi “Ovo je moja zemlja” pokazao da je komandant KOS-a aca Vasiljević bio ključni čovjek JNA O Jovica Stanišić, šef SDB-a Srbije, organizivao je kriminalne paravojne i parapolisicjske snage, naoružavao ih i slao u Hrvatsku i BiH

“Generale, ako danas ne budemo zajedno, sutra ćemo visiti odvojeno”, svojevremeno je svom generalu Lafajetu napisao američki predsjednik George Washington. Ova izjava godinama je služila Dobrici Ćosiću za ubjeđivanje o nužnosti srpskog jedinstva za potrebe zajedničkog cilja, a ponovo je dobila na aktuelnosti ovih dana, nakon što je Haški tribunal objavio novu optužnicu protiv bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i obznanio istrage protiv petnaest njegovih saradnika. Nova optužnica Miloševića tereti, na temelju lične i komandne odgovornosti, za planiranje, organizovanje i vođenje rata na teritoriji Hrvatske, masovna zlodjela nad Hrvatima i pokušaj pripajanja jednog dijela hrvatskog teritorija Srbiji, odnosno SR Jugoslaviji.

Prva optužnica protiv Miloševića podignuta je u maju 1999. za zločine nad kosovskim Albancima i dovela je do podizanja optužnica protiv tadašnjeg državnog vrha SR Jugoslavije. Podizanje optužnice za zločine u Hrvatskoj rezultiralo je, pak, otvaranjem istrage nad državnim, vojnim i policijskim vrhom bivše SFRJ. Iz Haškog tužilaštva su potvrdili da vode istrage protiv Miloševićevih saučesnika i pomagača u izvršenju zločina u Hrvatskoj: bivših predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića i Branka Kostića, bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, nekadašnjeg sekretara za narodnu odbranu generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg načelnika GŠ generala Blagoja Adžića, šefa armijske uprave za bezbjednost (KOS) generala Aleksandra Vasiljevića, bivšeg šefa Državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića, šefa DB-a Srbije za specijalne operacije Franka Stamatovića, tadašnjeg ministra odbrane Srbije generala Tomislava Simovića, prvog predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Babića, ministra unutrašnjih poslova i ministra odbrane SAO Krajine i predsjednika RSK Gorana Hadžića, bivšeg ministra policije i predsjednika RSK Milana Martića, zamjenika ministra MUP-a Srbije Radovana Stojčića Badže (ubijen u aprilu 1997.), lidera radikala Vojislava Šešelja, nekadašnjeg komandanta Srpske dobrovoljačke garde Tigrovi Željka Ražnatovića Arkana (ubijen 15. januara 2000.).

Milošević je, kaže se u optužnici, kao predsjednik Republike Srbije u periodu na koji se odnosi optužnica (august 1991. – juni 1992.) imao odlučujuću kontrolu i uticaj na djelovanje Predsjedništva SFRJ, kasnije SRJ, srpskog MUP-a, JNA, TO na pomenutoj teritoriji i dobrovoljačkih grupa koje su tamo ratovale. Naredio je i podržao formiranje paravojnih jedinica, naredio agažovanje snaga MUP-a Srbije u ratu sa Hrvatskom i iskoristio svoj uticaj na tadašnju JNA da bi je praktično stavio pod svoju komandu što je za cilj imalo dva paradržavna entiteta: Republiku Srpsku Krajinu i Dubrovačku Republiku. Stvaranje ovih paradržava Milošević je planirao i podsticao, te pomagao vojnički, politički i ekonomski.

Bivši srbijanski predsjednik je optužen individualno i po osnovu kolektivne odgovornosti za ubistvo više od 450 Hrvata i deportaciju najmanje 170 hiljada Hrvata sa oko trećine hrvatske teritorije koju je planirao uključiti u novu srpsku državu, te zarobljavanja, mučenja, pljačke i nepotrebna razaranja, uključujući i kulturna i umjetnička dobra.

Tužilaštvo je za početak sukoba uzelo august 1991., kada su JNA, policija i paravojne jedinice pod komandom SDB-a Srbije krenule u ofanzivu u Hrvatskoj. Haški tribunal, koji je do sada, u optužnicama protiv srpskih i hrvatskih vojnika i političara, rat u BiH definisao kao međudržavni sukob, novom optužnicom protiv Miloševića i rat u Hrvatskoj definiše kao agresiju Srbije i Crne Gore na jednu međunarodno priznatu zemlju. Dokazivanje međudržavnog sukoba u Hrvatskoj i BiH, argument je više ovim zemljama pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu za naplatu ratne štete od SR Jugoslavije koja zastupa tezu građanskog rata.

Sada kada je izvjesno da će se Miloševiću u Haagu pridružiti i njegovi najbliži saradnici iz vojnog i političkog vrha bivše SFRJ, jasno je da su oni koji mogu pružiti najvažnije dokaze protiv njega. Svjestan činjenice da bi sa Miloševićem i drugi mogli “visiti”, Dobrica Ćosić, ideolog projekta Velike Srbije koji smo imali nesreću doživjeti, požurio je u svojim memoarima prebaciti svu krivicu na “neposlušnog” srbijanskog predsjednika koji u vrijeme dok je vladao “nije poznavao načela demokratije i nije slušao” Ćosićeve dobronamjerne savjete. Ćosić se, očito, nada da je zaboravljena činjenica kako je bio predsjednik SR Jugoslavije baš u vrijeme kada su počinjeni najveći zločini u Bosni i Hercegovini (1992. - 1993.).

Tek nekoliko prozvanih se oglasilo o eventualnim optužnicama protiv njih. Branko Kostić, nekadašnji predsjedavajući Predsjedništva SFRJ, ne osjeća se krivim. Borisav Jović ne razumije optužbe. “Koliko se ja sećam, nikada Predsjedništvo SFRJ, dok sam učestvovao u njegovom radu, nije naredilo bilo kakvu akciju koja bi mogla voditi stvaranju etničkih srpskih teritorija i ugrožavanju nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj”, kaže Jović. “Naš problem je bila politička odluka EZ da se SFRJ rasturi, što mi i nismo odbacivali, ali smo tražili da se istovremeno rešava i nacionalno pitanje Srba u Hrvatskoj”, objašnjava te napominje da: “kada je reč o ofanzivi kod Dubrovnika i Vukovara, odgovorno tvrdim da takvu odluku Predsjedništvo nije donelo, to je bila očigledno interna stvar vojne procene i strategije”. Međutim, Jović ovih dana vjerovatno proklinje svaku rečenicu koju je napisao u svojim dnevničkim zabilješkama objavljenim 1992. u knjizi Posljednji dani SFRJ iz kojih se jasno vidi kako se ponašao politički i vojni vrh u pripremi i prvim mjesecima rata.

U svom dnevniku Jović je zapisao da su u ljeto 1990. generali JNA dostavljali Predsjedništvu SFRJ različite planove za očuvanje države, ali da je Miloševića zanimalo nešto drugo. “On (Milošević) se slaže sa idejom o izbacivanju Slovenije i Hrvatske ali me pita da li vojska hoće da izvrši takvo naređenje. Kažem mu da ona mora da izvrši naređenje i da ne sumnjam u to, nego mi je problem šta je sa Srbima u Hrvatskoj i kako obezbediti većinu u Predsjedništvu SFRJ za takvu odluku”, zapisao je Jović 28. juna 1990. Milošević je dao dvije ideje koje je Jović pribilježio: “Prvo, da se odsecanje Hrvatske izvrši tako što će ličko-banijske i kordunaške opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati sa naše strane, s tim da se tu kasnije narod referendumom izjasni da li hoće da ostane ili izađe. I drugo, da se članovi Predsedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasanja o odluci, jer oni ne predstavljaju onaj deo Jugoslavije koji tu odluku donosi. Ako Bosanac (Bogić Bogićević, op.aut.) bude za, onda imamo dvostruku većinu”, piše Jović i objašnjava kako će: “bez Slovenije i Hrvatske Jugoslavija imati oko 17 miliona stanovnika, a to je za evropske prilike dovoljno”.

Jović je itekako učestvovao u stvaranju “čistih srpskih teritorija”. Na jednom od sastanaka na tu temu, 12. augusta 1990., po Miloševićevom nalogu, razgovarao je sa Milanom Babićem, gradonačelnikom Knina i predsjednikom Srpskog nacionalnog vijeća. Sastanku prisustvuje i savezni ministar za unutrašnje poslove Petar Gračanin. Babić tada od njih traži garancije da se “hrvatska zastava neće zavijoriti u Kninu” i 20. augusta zakazuje referendum o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj. Hrvatska vlast je referendum proglasila nelegalnim i dva dana prije njegovog održavanja krenula zauzeti policijsku stanicu u Kninu. Dan ranije, novoformirana srpska policija je razdijelila oružje.

Jovan Rašković, predsjednik krajiškog SDS-a, u želji da izbjegne sukob, predlaže Babiću da narod legne pred vozila hrvatske policije. “Nemamo vremena za mirne proteste”, odgovorio je Babić, “došlo je vrijeme da se Srbi sami brane”. Babić je proglasio ratno stanje. Područja pod kontrolom SDS-a u kninskom regionu su odvojena od ostalih dijelova Hrvatske i stvorena je granica koju treba braniti. Rat u Hrvatskoj je započeo bez opaljenog metka. Radmilo Bogdanović, srbijanski ministar policije, prepričao je novinarima kako je na to reagovao njegov kolega, hrvatski ministar policije Josip Boljkovac. “Ja, Radmilo, neću krv! Da sam htio, mogao sam lako da izvršim Tuđmanovu naredbu i sa hiljadu ljudi zauzmem milicijsku stanicu u Kninu. Ali, tu bi pala krv. A ja sam ratovao u partizanima protiv ustaša i dobro znam šta znači kada počne da se gine i na jednoj i na drugoj strani”. U Hrvatskoj će se ginuti tek u proljeće naredne godine. U Bosni iste jeseni.

Od jeseni 1990. traje proces tajnog naoružavanja Srba u Hrvatskoj, ali i policijskih struktura TO u Hrvatskoj i Sloveniji o čemu je vojni vrh 9. januara 1991. informisao Predsjedništvo SFRJ. Predsjedništvo donosi naredbu da se oružje u roku od deset dana mora predati najbližoj jedinici JNA. Rokovi nisu ispoštovani.

Borisav Jović 26. januara 1991. bilježi razgovor sa Miloševićem. “Kada vojska jednom pokrije srpske teritorije u Hrvatskoj, mi se više ne bojimo raspleta jugoslovenske krize”, samouvjereno je govorio Milošević. Na zatvorenom sastanku sa vojnim i policijskim funkcionerima, održanom tih dana u salonu Crvene zvezde, iza zgrade CK Srbije, Milošević je zatražio da se Hrvatska destabilizira za četiri dana. O sadržaju beogradskog sastanka, hrvatskog ministra Boljkovca obavijestili su pripadnici KOS-a koji su radili za hrvatsku stranu. Destabilizacija Hrvatske uz pomoć JNA počela je događajima u Pakracu.

U februaru je Milan Martić zauzeo policijsku stanicu u Pakracu u zapadnoj Slavoniji. Policajce koji nisu željeli pristupiti MUP-u, tada već proglašene Srpske autonomne oblasti Krajina, razoružao je i zatvorio. Stipe Mesić je došao u Pakrac, kao član Predsjedništva SFRJ. “Nije bilo nikakvog međunacionalnog sukoba, jer su većina policajaca u stanici bili Srbi. Nije bilo potrebe da se angažira JNA, ali su upravo, zahvaljujući Vasiljeviću, u Pakracu izvedeni tenkovi na ulice”. Situaciju je trebalo prikazati kao međunacionalni sukob u kome bi JNA intervenirala kao neutralni faktor. Aleksandar Vasiljević je tvrdio da je narod otišao u zbjegove i da se pucalo na vojsku. Hrvatska je optužila JNA za podsticanje pobune. Srbija je optužila Hrvatsku za izazivanje rata.

Na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 12. marta 1991. savezni ministar odbrane Veljko Kadijević zatražio je dozvolu za uvođenje vanrednog stanja. Prijedlog prihvataju samo Srbija sa pokrajinama i Crna Gora. Iste noći, Kadijević uz Jovićevu dozvolu, tajno odlazi u Moskvu na konsultacije sa sovjetskim ministrom odbrane generalom Jazovom. Kada se vratio rekao je Joviću i Miloševiću da vojska ide na vojni udar, “neovisno od toga da li će Predsjedništvo usvojiti predložene mjere”. Predsjedništvo je 15. marta ponovo odbacilo Kadijevićev zahtjev, presudio je glas bosanskog člana Bogića Bogićevića. Jović je podnio ostavku ostavljajući vremena vojsci da djeluje, ali se Generalštab nije usudio intervenisati.

Narednog dana, Milošević se u Jovićevoj pratnji sreće sa generalima Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem i admiralom Stanom Brovetom. “Nisu bili iskreni, ni prema meni, ni prema Slobodanu, a želeli su da im budemo političko pokriće”, zapisao je Jović 17. marta 1991. “Kada su nam izložili zapanjujuću analizu šta bi značila vojna intervencija u Hrvatskoj, sa stanovišta otpora u Hrvatskoj, kakvo bi bilo reagovanje u drugim republikama, u Evropi i svetu, zatim kako bi se to odrazilo na privredu i samu Armiju, čudio sam se kako su uopšte mogli da zamišljaju tu akciju, ako im je analiza tačna. A uglavnom je realna”.

Sastanak koji je Miloševića imao 25. marta 1991. u Karađorđevu sa hrvatskim predsjednikom Tuđmanom označio je novu fazu njegove politike – trgovinu teritorijama. Oni koji su bili predmet te trgovine, bili su razočarani ratovanjem za pregovaračkim stolom. Milan Babić, predsjednik RSK, ispričao je novinarima Vremena: “Jednom prilikom kada smo dolazili u Beograd tražeći podršku, u trenutku kada je i Milošević bio uzdrman nakon 9. marta pa mu je bila potrebna saradnja sa nama, i javna i manifestna, pokazao nam je mapu na kojoj su bile označene republike i ondašnje pokrajine sa etničkom strukturom”, sjeća se Babić. “U jednom trenutku je noktom od palca odsjekao Bihać i rekao da će to dati Tuđmanu, da to treba Tuđmanu. Onda je opet, noktom od palca povukao liniju od Benkovca, preko Kistanja, na Drniš i rekao da i to treba Franji za nekakav put. Ja sam ostao ćuteći i više nisam vjerovao u njegova obećanja ni o JNA, niti o ostanku u Jugoslaviji”.

O istrazi koja se u Tribunalu vodi protiv njega oglasio se i Aleksandar Vasiljević, penzionisani šef KOS-a. “Nije mi jasno zbog čega sam pomenut u toj optužnici, ali sam posebno iznenađen što sam se našao među ljudima od kojih sam svojevremeno eliminisan i doživeo velike neprijatnosti”, kaže Vasiljević. Istina, Vasiljević je penzionisan u maju 1992. u vrijeme međusobnih obračuna u službi, ali je vraćen 1999. u vrijeme NATO udara, i to na lični zahtjev Miloševićeve supruge Mirjane Marković. Da su Vasiljević i njegova služba bili u Mirjaninim rukama, potvrđuje Zoran Čičak, potpredsjednik Saveza komunista–Pokret za Jugoslaviju za Srbiju do 1993. tvrdeći da je: “Stranka bila operativna i sarađivala sa Upravom bezbednosti, odnosno KOS-om”.

Na drugoj strani, Vasiljević je povezan i sa konkretnim izvršiocima zločina. U grobnici u Ovčari, blizu Vukovara, pronađeni su ostaci oko dvjesto osoba, pacijenata i osoblja gradske bolnice. Zarobljeni su i ubijeni nakon što je JNA, poslije tromjesečne opsade grada, ušla u do temelja srušeni Vukovar. Za ove zločine Međunarodni sud je optužio tadašnjeg gradonačelnika Vukovara Slavka Dokmanovića i tri oficira JNA, pukovika Mileta Mrkšića, majora Veselina Šljivančanina i kapetana Miroslava Radića. Major Veselin Šljivančanin, koordinator i izvršilac ovih zločina, bio je načelnik bezbjednosti 1. motorizovane gardijske brigade, dakle oficir KOS-a, direktno potčinjen Vasiljeviću.

Napad JNA na Vukovar koji je počeo u julu 1991. odužio se zbog iznenađujućeg otpora hrvatskih snaga u gradu. Na drugoj strani, na silu mobilizirani vojnici u jedinicama JNA bili su demoralisani. O problemima na ratištu, major Šljivančanin je upoznao načelnika GŠ Blagoja Adžića. “Sve sam ja Vas, majore, razumeo i znam da je tako kao što kažete, ali ja mogu jedino tu da pomognem tako da uzmem pušku u ruke pa da dođem i da se borim sa vama”, odgovorio je Adžić, o čemu je Šljivančanin svjedočio u memoarima koji su nedavno objavljeni. Adžić je već sljedeće jutro došao na front. “Taj trenutak, čini mi se da je bio presudan za dalji tok borbe. Zatišje nije potrajalo dugo. Udar za udarom rušio je sve pred sobom, zgrade su padale kao kule od karate. General Adžić bio je na prvim linijama fronta. Hteo je obići sve položaje, nije odustajao dok to nije i učinio”, kazuje Šljivančanin, obogaćujući svoj iskaz opisom sumorne jeseni ili bujice svojih emocija. “A kad mi se učinilo da se umorio, on (Adžić) se osmehnuo. Pa da, ovo je zaista pakao. To je zaista ludilo, govorio je onako za sebe”. I Adžić je tu, na prilazima Vukovaru, bio preplavljen emocijama. “Ustaše su mi celu porodicu zaklale i doživio sam, evo, da to opet gledam svojim očima, ali ne mogu da ne kažem da sam zadovoljan što sam danas bio sa vama tu, video sve to i sada verujem da ćete, pored teškoća koje imate, ti i vojska izvršiti zadatak do kraja. Sve one koji nisu spremni ili, ne daj bože, smetaju, vratite sa fronta”. Nakon toga, prisjeća se Šljivančanin, stanje u jedinicama se popravilo i ljudima se vratio moral.

U oktobru, general Adžić imenuje Životu Panića za komandanta vukovarske operacije za zadatkom da je okonča. Kada je Panić preuzeo komandu, priključio je paravojne grupe komandnoj strukturi JNA. Vukovar je pao 18. novembra 1991. Šljivančanin je na licu mjesta odlučivao “ko je kriv i koliko”. “Treba brzo reagovati, taj svet evakuisati, određeno je u tri pravca – Crveni krst Srbije, one koji žele u Hrvatsku da ih dovedemo do Vinkovaca, one koji trebaju da budu zarobljenici – u Sremsku Mitrovicu. Pogledom kažem Vukašinu, nemamo mi vremena da pitamo ko je ko: Hrvat, Srbin, Mađar, Slovak. Izneh im plan, pravce koje mogu odabrati i naredih im da požure. Drugi izbor nije postojao od ovog koji im predočih”, kazuje Šljivančanin objašnjavajući: “Ustaške teroriste koji su se predali uhapsili smo i odveli u najbliže naselje Ovčaru. U toku te noći, posle pravljenja spiskova i saslušanja, sprovedeni su u Sremsku Mitrovicu u zatvor”. Nekoliko godina kasnije, u masovnoj grobnici u Ovčari pronađeni su ostaci oko dvjesto Vukovarčana, među njima i mladog novinara vukovarskog radija Siniše Glavaševića.

General Nedeljko Bošković, koji je naslijedio Vasiljevića na čelu KOS-a u maju 1992., ispričao je da je nakon vukovarske operacije formirana Državna komisija, na čijem čelu je bio ministar odbrane Pavle Bulatović (ubijen prije dvije godine u Beogradu). Komisija je evidentirala nestanak izvjesne sume novca zaplijenjene nakon osvajanja Vukovara. “Postoje svedoci, odnosno očevici odnošenja deviza iz zgrade Službe društvenog knjigovodstva i banke u Vukovaru. Ti svedoci su potvrdili da je general Vasiljević utovario uz pomoć vojne policije u pincgauer sumu u visini oko šest miliona deviza”, kaže Bošković i objašnjava da je svjedok na suđenju generalu Vasiljeviću u ljeto 1992. povukao iskaz. “Naime, u toku suđenja, Vasiljević je uputio preteće pismo svjedoku, u kojem ga upozorava – ponovi li svedočenje u istrazi i na suđenju, izneće materijal koji će ga teško teretiti za njegov boravak u toku borbi u Vukovaru”, svjedoči Bošković iz čijeg se iskaza jasno vidi da je pomenuti svjedok bio Veselin Šljivančanin.

Bošković, koji je za šefa KOS-a došao zahvaljujući prijateljstvu sa tadašnjim predsjedavajućim Predsjedništva SFRJ Brankom Kostićem, tvrdi da je: “Dolaskom Kostića na čelo vrhovne komande spašena zemlja i vojska od rasula. Data su široka ovlaštenja Generalštabu.” Predsjedništvo SFRJ, kao vrhovna komanda, formalno je komandovalo nad JNA. Zadatak tužilaštva biće dokazati kako je iza svega stajao Slobodan Milošević. Mnogo lakši zadatak je dokazivanje da su policijske snage Srbije bile pod Miloševićevom kontrolom, počev od formalne komande na osnovu republičkog Ustava.

Jovicu Stanišića je sedamdesetih godina u SDB doveo Mihalj Kertes, bivši načelnik SDB-a SSUP Jugoslavije. Njegov prvi posao bio je kontraobavještajni rad u sektoru Istok gdje je postao specijalista za ruski KGB. Godine 1975. u beogradskom hotelu “Excelzior” uhapsio je u to vrijeme najtraženijeg teroristu Iljiča Sančeza Karlosa. Sredinom osamdesetih, kao pomoćnik za kontraobavještajni rad u spoljnjem sektoru SDB-a Srbije, boravi u Njemačkoj gdje organizuje saradničku mrežu među srpskim emigrantima i u nju regrutira kriminalce beogradskog podzemlja. Uključivanje kriminalaca za prljave poslove postaje Stanišićev prepoznatljivi metod rada, pa se smatra da je jedan od njegovih uspjeha i Željko Ražnatović Arkan. Stanišić je sredinom osamdesetih pružio Arkanu zaštitu nakon što je pucao u dvojicu operativaca GSUP-a Beograda kada su ga pokušali uhapsiti u njegovom stanu i prebacio ga na poslove u inostranstvu.

Smatra se da Stanišić, najmoćniji čovjek u Srbiji nakon Miloševića i spona između Miloševića i realizacije najgorih zločina počinjenih u Hrvatskoj i BiH, “drži ključ” njegove vladavine. Nakon razlaza sa Miloševićevem 1998. Stanišić se primirio, ali upravo on, zbog obimne dokumentacije koju posjeduje o Miloševićevoj upletenosti u ratne zločine može zauvijek zapečatiti njegovu sudbinu.

Radovan Stojčić Badža, kao vođa srbijanskih specijalaca krajem osamdesetih vodi akciju protiv albanskih rudara koji štrajkuju u Starom Trgu, ali javnosti postaje poznat u proljeće 1991., kada beogradska štampa objavljuje njegove fotografije sa vojnog poligona u Erdutu gdje pozira sa Željkom Ražnatovićem Arkanom.

Kada je rat u Hrvatskoj već odmakao, Stojčić je imenovan za zapovjednika TO za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem sa zadatkom da naoružava i obučava Arkanove Tigrove i jedinice Srpskog četničkog pokreta Beli orlovi, čiji je zapovjednik bio Branislav Vakić, predsjednik niških radikala. Prema Vakićevom svjedočenju, Stojčić je u maju 1991. naoružao 6 hiljada njegovih četnika i obučavao ih na poligonu JNA u Bubanj Potoku kraj Beograda. Nekoliko mjeseci kasnije, poslije borbi u istočnoj Slavoniji i Vukovaru, dodatno su naoružani i prebačeni u policijski kamp na Zlatiboru gdje ih je dočekao Franko Stamatović, sa štabom u Bajinoj Bašti. Vakićeve jedinice potom su ratovale po Bosni, najvećim dijelom u Podrinju. Takođe, sve srpske paravojne formacije, nastala tokom rata u Hrvatskoj i Bosni imale su istog osnivača – MUP Srbije. U vrijeme Miloševićeve vladavine, Državna bezbjednost Srbije i KOS su bili njegovi servisi koji su prije agresije u Hrvatskoj i BiH imali zadatak proizvoditi ekscesne situacije i međunacionalne sukobe, a zatim, kada bi do sukoba došlo, preko kriminalnih tipova kao što je Arkan i slični, vršili egzekucije, proterivanja i pljačke.

Od petnaest lica protiv kojih Haški tribunal vodi istragu za zločine u Hrvatskoj jedino se Ražnatović, Stojčić i Goran Hadžić terete da su zločine lično počinili, ali dvojica od pomenutih, Ražnatović i Stojčić više nisu među živima. Nakon odlaska Miloševića u Haag ostali sa liste imaju veće šanse da prežive i jednoga dana svjedoče protiv njega. Mogućnosti izbora za njih nisu baš velike.