HOĆE LI DOISTA SANITARNI KORDON BITI NA GRANICI HRVATSKE S BOSNOM I HERCEGOVINOM

Nedavno održani sastanak ministara unutarnjih poslova srednjoeuropskih zemalja u Ljubljani, kao i posljednje izjave premijera Ivica Račana o sanitarnom koridoru na granici Hrvatske s BiH, prijete da BiH dospije u potpunu izolaciju. Još više otežava preporuka Pakta o stabilnosti, koja Hrvatskoj poručuje da može koristiti i vojne snage u cilju pojačane kontrole granice s BiH. Uloga koja je namijenjana Hrvatskoj da bude "predziđe Europe" ostavila bi BiH u "zaraznom koridoru", ali bi imala dalekosežne negativne posljedice u razvoju odnosa između dviju zemalja, koji su, barem deklarativno, sada u pozitivnom usponu.

Prigodom nedavno održanog predavanja u Europskom domu u Zagrebu jasno sam naznačio ovaj problem i naglasio da Hrvatska ne može načiniti nikakav zid prema BiH čija zajednička granica ima dužinu od 1160 km, pa ni onaj sanitarni kako ga formulira Ivica Račan. Hrvatska i zbog vlastitih razloga, ali i kao jamac daytonskog mirovnog sporazuma, mora učiniti sve da se taj izolacijski pojas premjesti na istočnu granicu BiH. U protivnom ulogu "balkanskog žandara" bit će najnezahvalnija za Hrvatsku s obzirom na to da turizam u ovoj zemlji bilježi stalni uspon. Činjenica je da BiH danas ima mnogo subjektivnih i objektivnih teškoća, ali bez obzira na sve to, najpogubniji potez za obje zemlje bio bi ako Hrvatska, a to pojedini potezi Račanove Vlade najavljuju, okrene leđa Bosni i Hercegovini.

Događaji poslije 11. rujna u SAD-u zaoštrili su kao nikada prije pitanje boravka stranaca u BiH, a na svjetlo su izišle i brojne malverzacije s bosanskim putovnicama, s kojima je bilo tijekom rata, a i u poratnom razdoblju mnogo švercanja. Očito je da se danas BiH sukobljava s nekim recidivima prošlosti, koji su joj priskrbili imidž europske zemlje s najvećim rizikom. Uostalom, osim Hrvatske, praktično s bosanskom putovnicom ne možete uči ni u jednu europsku zemlju. Stoga Hrvatska ima delikatnu zadaću liječenja, a ne zatvaranja prema BiH.

Domaća inicijativa u Sarajevu da se konačno kontrolira boravak stranaca, pogotovo onih koji nelegalno ulaze u zemlju, nije do sada urodila plodom. Pokazalo se da su čak i u ispostavama trgovci ljudima, drogom, oružjem i prostitucijom imali svoje pomagače.Sada je na redu oštriji kurs, ali i promjene u policijskom ruovodstvu, koje ne bi smjele biti kozmetičke. Ministar unutarnjih poslova F BiH Muhamed Bešić morao je otići jer se pokazalo da se radi o starom komunističkom kadru, koji je kanio reafirmirati verbalni delikt, a nije se upuštao u borbu s kriminalom i snagama koje destabiliziraju državu. Sada je bitno da se cijela situacija s policijom analizira, pronađu najbolja rješenja i sigurnosna služba ojača.

Međutim, opstrukcije dolaze upravo od onih od kojih bi se najmanje očekivalo. Unutar Alijanse za promjene vodi se borba za vlast, za preuzimanje policijske kontrole, pa stoga na veliki otpor nailaze prijedlozi, za rekonstrukciju i obnavljanje novim kadrovima ne samo policije nego i sigurnosne službe. Upravo u tome i leži velika zamka: ako se federalna policija istinski ne transformira i demokratizira, a to prije svega znači depolitizira, BiH će ostati u sanitarnom koridoru i za takvu sudbinu nećemo moći optuživati ni Hrvatsku, niti premijera Račana.

I dok službena vlast neupitno podržava antiterorizam, ali malo čini da se BiH u ovom trenutku zaista preobrazi i postane aktivan član antiterorističke alijanse, na političkom planu nema nikakvih promjena. Stanje kao da je zaleđeno, što samo odgovara rušiteljima BiH, koji sada u miru drukčijim sredstvima nastavljaju ono što su nekada činili ratom. Netolerancija je u porastu, a to su naročito primijetili Hrvati nedavno, kada je županijski ministar kulture Gradimir Gojer zatražio da se radni materijali tiskaju barem jednom i na hrvatskom jeziku. Kampanja koja je povedena prema ministru s tezom ZAR SE MI NE RAZUMIJEMO, podsjećala je na ona davna vremena. Zanimljivo je da je najžešće bilo sarajevsko Oslobođenje, što me je podsjetilo na moju sudbinu 1971. godine, kada su me zbog istih razloga, kao novinara, izbacili na ulicu.

Doduše, Gradimira Gojera neće izbaciti na ulicu, premda se priča kako će ga stranka zamijeniti, ali više od svega frapirala je ignorancija ovog lista prema osnovnim ljudskim pravima jednog konstitutivnog naroda. Oslobođenje nije pokazalo ni trunke interesa da se jedan vrlo aktualan problem analizira, nego je partijskom metodom diskvalificiralo ministra. Poruka koja je tom prilikom odaslana Hrvatima, koji traže ravnopravnost jezika, jest vrlo jasna ...

Protekloga tjedna u Mostaru i Sarajevu su održana i dva kongresa: HDZ-a i SDA. Ništa novo.

Kako se osloboditi tih konvertita bilo je i ostaje najbolnije pitanje bosanskohercegovačke budućnosti.